POTRESNO PISMO FRA VENDELINA KARAČIĆA: KRIST SE U HERCEGOVINI PUNIH 50 GODINA ZNOJI KRVAVIM ZNOJEM

Znameniti hercegovački franjevac, voditelj Franjevačke galerije na Širokom Brijegu, pjesnik, esejist, slikar i likovni kritičar, profesor filozofije umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu fra Vendelin Karačić napisao je potresno pismo povodom 50 godina “Hercegovačkog slučaja” koji je službeno počeo 12. svibnja 1968. godine.
Fra Vendelinovo pismo koje je poslao Biskupskom ordinarijatu u Mostaru, Provincijalatu hercegovačkih franjevaca Mostar i župnim uredima Mostarsko – duvanjske i Trebinjsko – mrkanske biskupije pod naslovom JUBILEJ NELJUBAVI: KRIST SE U HERCEGOVINI PUNIH 50 GODINA ZNOJI KRVAVIM ZNOJEM, portal Grude.com prenosi u cijelosti, kao i tekst o izjavi mons. biskupa Petra Čule iz 1980. godine, te pjesmu vječite lomače, sve navedeno autora fra Vendelina Karačića.

JUBILEJ NELJUBAVI: KRIST SE U HERCEGOVINI PUNIH 50 GODINA ZNOJI KRVAVIM ZNOJEM

12. svibnja 1968. – 12. svibnja 2018.

“Žalosna je duša moja do smrti…” (Mt 26, 38)

U našoj zavičajnoj Crkvi Isus neprestano plače već pola stoljeća i znoji se krvavim znojem. Bole li ga više ranjene duše onih koji ni na koji način nisu sudjelovali u ranjavanjima svete Crkve i čije nepovijene rane tako dugo “zaudaraju i gnjiju”, ili one “odnjegovane” rane neljubavi sukobljenih pojedinaca i tabora oboružanih stanovitim ili presudnim vidom utjecaja i moći na stanje Crkve u Hercegovini? Dakako, u konačnici će presuditi pravedni i milosrdni Bog, ali prije Božjega suda zar svi mi, Isusovi učenici/sljedbenici, nismo pozvani liječiti rane na iznakaženom tijelu Mističnoga Krista? Zar nisu i naši (službeni i osobni) grijesi:

*Ravnodušnost – kao da je sve u najboljem redu. Drijemamo na “paragrafskoj ljubavi”!

*Nemilosrđe – kao da i ne bijaše Godine milosrđa! A sv. je Otac iskazao razumijevanje i prema Lutheru, odložio je križ s prsiju i ušao u mošeju, pere noge kriminalcima u zatvoru…

* Nedosljednost – sakramenti vrijede/ne vrijede; kadikad se (ponovno) dijele/ne dijele?

* “Ozakonjene” poluistine i “službene” neistine nisu li mnogima hrana za taštinu i isprike? Je li isti prvotni sadržaj famozne Izjave o posluhu jednak onome koji je naknadno potpisivan!?

* Izostanak duhovne skrbi za “odlutale” kao i za one koji ni na kakav način nisu niti su bili u mogućnosti utjecati na slijed događanja unutar hercegovačkoga slučaja!

* Tvrdokornost “prokušane” neljubavi kao uzor ponašanja za sljedećih 50 godina – da se nastavi “njegovanje” međusobno nanesenih rana i da Isus i dalje plače u našoj zavičajnoj Crkvi?

* Izostanak pokušaja nositelja vlasti i moći – kao i onih koji su bez vlasti i moći – da se iznađe mogućnost za popravak žalosnoga stanja.

* Slijepa primjena slova zakona, pa bili to i sveti kanoni, na štetu razbora, taktičnosti i ljubavi.

* Negledanje naroda Božjega kao glavnine živoga tijela Mističnoga Krista. Zašto Crkva ne osluškuje samu sebe (vox populi)?

* Samozavaravanje i zavaravanje. Sve ono dobro, vrijedno, sveto što živi mjesna Crkva ne smije biti paravanom koji zaklanja žive rane. Liječnik se bavi oboljelim dijelom tijela, a ne zdravim!
Stabla se prepoznaju po plodovima. “A zlo stablo rađa zlim rodom” (Mt 7, 17b). 50-godišnji plodovi očito nisu dobri! Smije li se barem upitati: Je li stablo posve zdravo?

* Grijeh šutnje o stradanju nevinih nije li prolazak svećenika pokraj izranjenoga Samarijanca!?

Tisuće zbunjenih, ojađenih, nevinih, a kolektivno kažnjenih pobožnika čekaju glas spasa! Od koga?

Dođi, Gospodine Isuse! (Otk 22, 20b).

Bog bio s nama!

Na Širokom Brijegu, 12. svibnja 2018. fra Vendelin Karačić

Također, fra Vendelin Karačić, vlastoručnim potpisom i zakletvom, prizivajući za svjedoka presveto Trojstvo, donosi i izjavu biskupa Petra Čule 1980. Godine

Izjava biskupa mons. Petra Čule u Potocima 11. VIII. 1980.

Na dan polaganja vječnih zavjeta časnih sestara u Potocima 11. kolovoza 1980. na ručku su bili biskupi mons. Petar Čule, mons. Pavao Žanić i nadbiskup zagrebački mons. Franjo Kuharić. Na završetku ručka u samostanskoj blagovaonici oštro sam se suprotstavio naivnom savjetu nadbiskupa Kuharića koji je, po prilici, rekao: – Budući da je provincijal Rufin Šilić (nedopušteno) blagoslovio crkvu u Šuici, dajte vi franjevci o. biskupu koju župu da se udobrovolji… Skočio sam se na noge, uzeo riječ i, po prilici, rekao: – Ovdje je, evo, sestra B… koja se zavjetovala. Ona je iz pobunjene župe, i što joj fali? Davati ili ne davati župe nije stvar u rukama nas franjevaca! A što je s narodom Božjim? I ako je svojedobno nadbiskup Drašković nabijao užarenu krunu Matiji Gupcu na glavu, molim Vas, nemojte Vi slično činiti u Hercegovini…

Nadbiskup se na te riječi digao iza stola, na brzinu se pozdravio sa sustolnicima i napustio je blagovaonicu. Za njim, i njegovim tajnikom don Stjepanom Kožulom, pošao je fra Jozo Pejić, a onda i ja. Nadbiskup se sav tresao. Ja također. Naklonio sam mu se i ispričao, uz obrazloženje da sam morao reći istinu. On je kimnuo glavom i pružio mi ruku. Okrenuo se prema svomu tajniku, zatražio je ključ od golfa i rekao: – Ja ću voziti…

Domalo sam se vratio u blagovaonicu gdje me biskup mons. Petar Čule pozvao: – Dođi k meni, ti mali Periću, da zajedno popijemo kavu… Tako je i bilo. Razgovor je otpočeo o mom stricu fra Blagi kao dobru čovjeku… Čudio sam se kako mi biskup ne predbacuje oštar, ako ne i drzak odgovor nadbiskupu Kuhariću. Dapače, razgovor je bio vrlo srdačan. Pri svršetku, ne zaobilazeći ni hercegovački slučaj o. biskup je rekao: „Da sam znao na što će ovo izać’, nikad ne bih počeo. A da nitko ne ostane poražen, najbolje bi bilo da mi se dadnu Jablanica i Ploče, pa da svi odemo na Brig i da se izljubimo.“ (Navod je napisan po sjećanju. Sadržajno je posve vjeran!) Taj, a i druge dijelove razgovora, čuo je fra Jozo Pejić koji je sjedio uz biskupa Pavla Žanića – i ne samo on, jer je biskup Čule bio glasan. Tom ključnom izjavom biskupa Čule više smo se puta poslužili i fra Jozo i moja malenkost u razgovorima o hercegovačkom slučaju, kao i u barem jednom razgovoru – dobro se sjećam! – s biskupom Žanićem.

Da je istinito ovo što sam napisao potvrđujem zakletvom i vlastoručnim potpisom, prizivajući za svjedoka presveto Trojstvo: Oca i Sina i Duha Svetoga. Tako je, tako mi Bog pomogao!

Na Širokom Brijegu, 12. svibnja 2018. fra Vendelin Karačić

Za kraj, donosimo jednu od pjesama fra Vendelina Karačića, priloženu uz navedena pisma.

vječite lomače

posvuda usplamtjele

lomače pravde moderne

a one davne

još su nedogorjele

razliježu se krici nedužnika

i onih koji nedužni nisu

da nijedno vrijeme ne pobjegne

od vlastitih zala i sramote

kome li pade napamet paliti

lomaču usred hrama Gospodnjeg

da se i oči i duše zadime

da braća braću ne vide

reskim slovom i pohlepom

poklonici novoga poretka

truju i misao i vrijeme

okrećući leđa Gospodnjoj riječi:

slovo ubija, duh oživljuje

i pravda se sudu smije

tko na križ raspinje braću

raspetom Bogu prijatelj nije

svanuća nade su odgođena

do skončanja slabovidnih

koji ne prave razliku

između ognja i lomače

Fra Vendelin Karačić

 

/Misija – FRAMOST/