25. siječnja Crkva slavi Obraćenje svetog Pavla, blagdan preko kojega nam posebno želi pred oči staviti životni put Apostola pogana, onoga koji je od progonitelja Crkve postao njezin najsnažniji branitelj i pronositelj Radosne vijesti.
Rođen je u Tarzu u Ciliciji početkom 1. st., u židovskoj obitelji čiji su članovi imali pravo rimskih građana, a što im je omogućavalo znatno lakši život u svim područjima u odnosu na sve one koji to pravo nisu imali. Završio je visoke škole, helenističke i židovske, a pripadao je farizejskoj sljedbi, odnosno onima koji su se strogo pridržavali Zakona, obržavajući 613 različitih propisa. Kao takav, progonio je i prvu Crkvu, vjerujući kako na takav način potpuno izvršava Božju volju i židovski Zakon. Prema Novom zavjetu, dok su kamenovali svetog Stjepana, prvoga mučenika Crkve, svjedoci su odložili svoje haljine do Pavlovih nogu, što znači da je i on podržavao Stjepanovo ubojstvo.
Idući za Damask, da bi progonio kršćane, oko 30. god., na ulazu u grad doživljava svoje obraćenje, i to tako što je začuo glas s neba koji ga je upitao: “Savle, Savle, zašto me progoniš?” Pao je s konja i privremeno fizički oslijepio, ali je taj događaj postao njegovo duhovno obraćenje u kojemu je u punom smislu riječi progledao. Dobio je novo ime – Pavao – koje upravo to označava: potpunu promjenu cjelokupna njegova bića. Od tada se pridružio kršćanskoj zajednici, ali nije odmah počeo i naviještati Božju riječ, nego je, ponizno slušajući što mu određuju kršćanski prvaci, radio više godina kao šatorar u svom rodnom Tarzu, a tek potom je bio pozvan da zauzeto i otvoreno radi na širenju kraljevstva Božjeg.
Osnovao je više crkvenih zajednica, poduzeo je tri misijska putovanja, proživio je različite nedaće i poniženja, ali ništa ga nije moglo spriječiti u vršenju poziva koji je dobio pred Damaskom. Naprotiv, o njegovoj čvrstoj vjeri, ustrajnosti i ljubavi za Krista posebno svjedoče njegove poslanice, u kojima se ne susteže hvaliti, bodriti i poticati kršćanske zajednice kojima je pisao, ali isto tako se ne ustručava kritizirati svakoga onoga tko je kritiku zaslužio. Promjena načina razmišljanja koju je doživio u svom obraćenju, neprestano ga je vodila da čini sve što je moguće da Crkva bude što svetija i bez mane. U tome je uzor svakom čovjeku koji shvati vrijednost Radosne vijesti, koja nas treba tjerati na propovijedanje i u zgodno i u nezgodno vrijeme.
