Gospodine, čitava me pretvori u sebe!
Želim te na poseban način moliti da me učiniš
potpuno sličnim tvome presvetom Čovještvu
u svim tvojim krepostima, patnjama, mukama i mučenjima
i iznad svega tvojoj poslušnosti, poniznosti i odricanjima.
sv. Fidel Sigmaringenski
Fidel (lat. Fidelis – vjeran) rođen je u 1573./8. g. u obitelji gradonačelnika Roya u Sigmaringenu, na Dunavu u Njemačkoj. Na krštenju je dobio ime Marko. U 20. g. studira u Freiburgu. Doktorirao je iz filozofije 1603. g., a 1611. iz obaju prava. Kao pravnik i sudac odlikovao se pravednošću i poštenjem pa ga prozvaše odvjetnikom sirotinje. On stupa u zajednicu redovnika kapucina i uzima redovničko ime Fidel. Napisao je kratak spis pod naslovom Vježbe serafske pobožnosti. Poslije studija teologije prima svećenički red.
Provodio je život bdijući i moleći. Fidel je kao službeni propovjednik puno putovao Njemačkom i Švicarskom zalažući se za jedinstvo kršćana. Molio je za protestante ovako: «Predobri Oče milosrđa, smiluj se ovome svijetu te od vjere otuđene narode privedi natrag k spoznaji istine! Ne dopusti da toliki ljudi koji su Tvoja slika odu u propast. Ne dopusti da predragocjena krv Tvoga Sina bude za njih uzalud prolivena! Pred Tobom, Gospodine, oplakujem tu svoju braću koja su daleko od Tebe. Kad bih mogao, kako bih rado njihovim duhom u Tebe vjerovao, njihovom voljom Tebe ljubio i svim Ti silama nepokolebljivo služio. No ja ne mogu ništa drugo do željeti i plakati te svoju tako žarku želju pred Tvoje uzvišeno veličanstvo izlijevati. Gospodine, plačem zbog Tvoje braće koja su toliko daleko od Tebe.» Fidelis je hrabrio braću redovnike: «Ne osvrćući se na prijetnje i nasilja krivovjeraca, vršimo svoju dužnost propovijedajući i poučavajući, a trudimo se i nastojimo da se zalutali vrate natrag u krilo prave Crkve! Neka nas sve potaknu na radosno služenje ona naša subraća u Švicarskoj, koji su nedavno, Krista radi, dvoreći okužene našli smrt u Gospodinu.» Kalvinistički seljaci su ga zvali da im propovijeda. Pucali su u nj u crkvi, a ubili izvan crkve 24. travnja 1622. g. u Seewiesu, u blizini Chura (Švicarska). Papa Grgur XV. utemeljio je 22. lipnja 1622. g. Kongregaciju za širenje vjere, a Ivan Pavao II. preimenovao ju je u Kongregaciju za evangelizaciju naroda. Sv. Fidel je zaštitnik pravnika, prvi mučenik svoga reda i spomenute Kongregacije.
Papa Benedikt XIV. slavio sv. Fidela, branitelja katoličke vjere, ovim riječima:
Protežući puninu svoje ljubavi na izvanjsko olakšanje i pomoć bližnjima, obuhvaćajući svojim očinskim zagrljajem sve nevoljne, posvuda skupljanom milostinjom uzdržavao je brojne čete siromaha. Osamljenost sirota i udovica olakšavao je sabirući za njih pomoć od velikaša i knezova. Nije prestajao zatvorenicima po svim zatvorima do kojih je dopirao donositi duhovne i tjelesne utjehe. Bolesne je neumorno posjećivao, potkrepljivao i s Bogom izmirene oboružavao za suočenje s posljednjom borbom. Na tome polju nije imao zgodnije prilike za zasluge nego kad je austrijska vojska, utaborena u retskim područjima (istočna Švicarska), bila gotovo u cjelosti pogođena zaraznom bolesti i davala bijednu hranu slabostima i smrti.
Uz tu se ljubav, muž, po imenu i u stvari Vjeran, odlikovao trudom oko obrane katoličke vjere. Propovijedao ju je neumorno. Malo dana prije nego će je potvrditi svojom krvlju, u zadnjoj održanoj propovjedi, ostavio je neku vrstu oporuke u ovim riječima:
Vjero katolička, kako li si postojana, kako li si čvrsta, kako dobro ukorijenjena, kako dobro utemeljena na na čvrstoj stijeni! Proći će nebo i zemlja, a ti nikad ne ćeš moći proći. Od početka ti se protivio sav svijet, ali si ti najmoćnije na svima slavila slavlje. Ovo je ime pobjeda koja pobjeđuje svijet, naša vjera. Ona je najmoćnije kraljeve podložila Kristovoj vlasti. Ona je narode izručila poslušnosti Kristu. Što je omogućilo svetim apostolima i mučenicima da podnesu užasne borbe i najokrutnije muke ako ne vjera, i to ponajprije u uskrsnuće? Što je učinilo da pustinjaci, prezrevši užitke, zapostavivši časti, pogazivši bogatstva, provode djevičanski život u osami, ako ne živa vjera? Što to nagoni prave kršćane da odbace udobnosti, ostave ugodnosti, prihvate teškoće i pretrpe nevolje? Živa vjera koja djeluje po ljubavi ona čini da radi nade u buduća dobra ostavljamo ovozemna i sadašnja zamijenimo s budućima.
Prvomučenik Kongregacije za širenje vjere (Sacra congregatio de propaganda fide), Fidel Sigmaringenski, kojega je Benedikt XIII. proglasio blaženim 12. ožujka 1729., a Benedikt XIV. svetim 29. lipnja 1746., sveti je kapucin najmlađi po dobi – umro je u 44. godini života – i ujedno najmlađi kao redovnik. Svega deset godina živio je medu kapucinima, od 1612. do 1622. Rodio se 1578. u tada vrlo malom gradiću Sigmaringenu na Dunavu u kneževini Hohenzollernu, od oca Ivana Roya, bogatog hotelijera iz Adlera i nešto kasnije člana gradske uprave i gradskog načelnika, i majke Genoveve Rosenberger, iz protestantskoga grada Tubingena, koja se obratila na katoličanstvo nakon udaje. Budući svetac Marko, peti od šestero djece u braku, završio je prvo školovanje u rodnom gradu.
Na više školovanje Marko je otišao u Freiburg im Breisgau, gdje je, u isusovačkom zavodu, produbio humanističke predmete, da bi poslije prešao na studij filozofije, što će, 1601., okruniti sjajnim doktoratom. Istodobno se posvetio učenju talijanskog i francuskog jezika. Osobito je bio otvoren prijateljstvu, oštrouman, ljubitelj lijepoga i glazbe. Znao je svirati razne glazbene instrumente. Između 1601. i 1604. studirao je pravo.
Po povratku u Freiburg, 1611. s izvrsnim uspjehom polaže doktorat iz crkvenog i civilnog prava u gradu Willingenu. U metropoli tadašnje Gornje Austrije, Ensisheimu, Marko je bio imenovan članom Vrhovnog suda i istodobno je otvorio odvjetnički ured. U svom se radu vodio potpunim poštenjem i zauzimao se ponajprije za siromašne. Zbog niza negativnih iskustava i ponašanja beskrupuloznih kolega, koji su besramno branili slučajeve samo kako bi se domogli što više novca, sve više gubi zanimanje za svoju pravničku službu i sve više razmišlja o redovničkom životu. Tada je pročitao djelo isusovca Jeronima Piattija (IV1591.) o posvećenom životu, ali se nije mogao odlučiti za red (kartuzijanci, isusovci ili kapucini), usprkos tome što je imao pred sobom primjer brata Jurja, koji je postao kapucinom 1604. i dobio ime fra Apolinar.
Najvjerojatnije u lipnju 1612. zatražio je od poglavara Švicarske kapucinske provincije, Aleksandra iz Altdorfa, da bude primljen u Red. Poglavar, da bi ga iskušao, stavio ga je na čekanje i istodobno mu savjetovao da se najprije zaredi za svećenika. Primivši u rujnu svećenički red i ponovivši molbu za prijam, konačno ga je o. Angelo Visconti iz Milana primio u novicijat u Freiburgu im Breisgauu, 4. listopada 1612., kada je dobio ime Fidel.
Nakon nekih godinu dana redovničkog odgoja u Freiburgu, Fidel je započeo u Konstanzu četverogodišnji studij teologije koji završava 1618. u Frauenfeldu. Nakon toga je, s velikim uspjehom, propovijedao u samostanu u Altdorfu i, iste te 1618. godine, imenovan je poglavarom samostana u Rheinfeldenu. Prema tadašnjim običajima, nakon godinu dana premješten je kao propovjednik i najvjerojatnije također kao gvardijan u samostan u Feldkirch, gdje je ne samo određen broj evangeličkih vojnika priveo na katoličku vjeru već je uz to pokrenuo i postupak protiv neke gospođe koja je prešla na luteransko učenje.
U rujnu 1620. poslušnost ga je pozvala da predsjeda zajednici kapucina u Fribourgu (Švicarska), ali se već 1621. vraća u grad Feldkirch. Uz službu poglavara povjerena mu je i duhovna briga za vojnike, kojima je, u doba epidemije pjegavog tifusa, pružao najponiznije usluge, ne mareći za opasnost da se i sam zarazi. Prateći vojnike kroz Grigione, držao je adventske propovjedi u Marienfeldu, privevši ponovno na katoličku vjeru plemenitog Rudolfa von Gugelberga iz Malansa. Slično se dogodilo s obraćenjem plemića Rudolfa Andrije de Salisa iz Zizersa, na početku 1622., kojim otkriva svoj način pristupa u kojem se najprije okreće vođama reformacije, a zatim nastoji privesti sav narod na katoličku vjeru. Da podupre svoju protureformacijsku djelatnost, Fidel je napisao nekoliko apologetskih spisa, koji su bez njegova znanja bili također tiskani, ali se nijedan primjerak nije sačuvao.
Između veljače i travnja 1622. svetac je, po nalogu nuncija iz Luzerna i svoga provincijalnog poglavara, djelovao kao apostolski misionar u pokrajini Prattigau, koja je bila pod političkom vlašću Austrije, no gdje je ipak velik dio stanovništva prešao na cvinglišku vjeru. U tom eksplozivnom okruženju, Fidel je nastavljao tumačiti katoličku vjeru propovijedima, raspravama i razgovorima, usprkos protivljenju i gotovo potpunom odbacivanju njegova navještaja.
Dana 23. travnja Fidel je služio misu i uspeo se na propovjedaonicu u crkvi u Grüschu, gdje je primio poziv da sljedećeg dana, u nedjelju 24. travnja, propovijeda u Seevvisu. To je bio samo izgovor kako bi se uklonilo utjecajnog zagovornika protureformacijskog djelovanja. Kada je započeo govor – već po običaju tumačio je odlomak iz Poslanice Efežanima 4, 5-6 – nastali su silni prosvjedi među slušateljstvom, a neki su čak i zapucali prema propovjedniku, no ispaljeni hici nisu ga, nasreću, pogodili. Fidel je sišao s propovjedaonice, kleknuo pred glavnim oltarom a zatim napustio crkvu kroz pokrajnja vrata, uputivši se u Grüsch.
Nakon nekoliko metara uočio je da ga je okružila skupina pobunjenika koji su ga upitali je li spreman prihvatiti njihovu vjeru. Odgovorio je da nije zato došao u tu dolinu, već s nadom da će jednoga dana oni prigrliti njegovu vjeru. Nakon kratkog oklijevanja, jedan od pobunjenika rasjekao mu je mačem glavu. Mučenik, rušeći se razbijene glave na koljena, uzviknu: »Isuse, Marijo! O, Bože, u pomoć mi priteci!«
Sljedećeg dana, na blagdan sv. Marka, sakristan Ivan Johanni pokopao je njegovo tijelo. Kad je glava mučenika u listopadu 1622. ekshumirana i odnesena u kapucinsku crkvu u Feldkirch, ostatci tijela, 5. studenoga iste godine, svečano su pokopani u kripti katedrale u Coiri. Dana 16. veljače 1771. njegov je blagdan proširen na čitavu Crkvu.
/Izvor: Franjevci kapucini sv. L. B. Mandića/
