Naslanjajući se na riječi svetoga Pavla da je uzalud naša vjera ako ne vjerujemo u uskrsnuće (usp. 1 Kor 15,14), možemo reći da je, iz perspektive našega spasenja, dar uskrsnuća najveće otajstvo. Zato se i kaže da je Uskrs najveći kršćanski blagdan, a od njega sva liturgijska godina dobiva svoj smisao. Međutim, ako gledamo otajstvo samoga Boga, nespoznatljivu tajnu trojstvene Ljubavi, onda ipak moramo priznati da stojimo pred najvećom nepoznanicom koju ljudski um može zamisliti. Teološki se ta ljubav pokušava izraziti i dogmatskim i alegoričkim i simboličnim izričajima, ali u svojoj biti ostaje nedohvatljiva. Koliko je to otajstvo svjedoči i Katekizam Katoličke Crkve u br. 234:
“Otajstvo Presvetog Trojstva središnje je otajstvo kršćanske vjere i života. To je otajstvo Boga u njemu samome. Stoga je to izvor sviju drugih otajstava vjere i svjetlo koje ih obasjava. To je najtemeljniji i najbitniji nauk u ‘hijarahiji istinâ’ vjere.”
Naime, prva istina katoličke vjere kaže: Samo je jedan Bog, a tri su Božanske Osobe: Otac, Sin i Duh Sveti, a definirana je još na Nicejskom saboru 325. godine, i to kao protuteža arijanizmu. Arijanizam je učenje koje je svoj naziv dobilo po aleksandrijskom svećeniku Ariju iz 3./4. st., a koji je tvrdio da je Krist imao samo ljudsku, ali ne i božansku narav. On je tako učio da Krist nije iste biti s Ocem, nego mu je podređen. U velikoj su mjeri i druge hereze prvih stoljeća Crkve na sličan način utjecale na razumijevanje odnosa između triju Osoba unutar Presvetoga Trojstva, odnosno Crkva se morala uhvatiti ukoštac s različitim i prilično raširenim krivovjerjima, a koja su uglavnom odricala Drugoj Božanskoj Osobi ili ljudsku ili božansku narav i time krivo tumačila i Presveto Trojstvo. S obzirom na takvo stanje, mnogi su se crkveni oci i kršćanski pisci bavili temom osvjetljavanja biti Presvetoga Trojstva, te nam time u velikoj mjeri približili to otajstvo.
Pri tome se redovito kao polazište u razumijevanju Presvetoga Trojstva uzimaju neki svetopisamski tekstovi, a osim Isusovih riječi u kojima govori da su on i Otac jedno, kao i da će poslati Duha Branitelja, posebno su važna ova dva: Mt 3,17, koji govori o Kristovu krštenju, kada se iz otvorenih nebesa na njega spustio Duh Sveti u obliku goluba, a iz oblaka se čuo glas: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!”, te Mt 28,19, koji se odnosi na sveopće poslanje i Isusovu zapovijed apostolima da učine njegovim učenicima “sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”.
Prvi tekst tako predstavlja Božju teofaniju, izravnu objavu Presvetoga Trojstva, ali u onim okvirima koji su barem donekle razumljivi čovjeku, dok bit Presvetoga Trojstva i dalje ostaje nespoznaljiva. Naime, tada su i Otac i Sin i Duh Sveti u svojoj trinitarnoj imanenciji ostali nevidljivi, a objavili su se kroz glas, lik goluba i Isusovo čovještvo. Unatoč takvoj tek djelomično vidljivoj objavi, taj nam novozavjetni odlomak jasno potvrđuje jedinstvo u trojstvenosti Oca, Sina i Duha Svetoga, kao i da se srž njihova postojanja sastoji u međusobnoj i ljudskim riječima neizrecivoj ljubavi. Imajući to u vidu, a naslanjajući se na Božju Objavu u cijelom Svetom pismu, govor o Presvetom Trojstvu nužno uključuje razumijevanje takve Božje naklonosti prema čovjeku, prema kojoj svu svoju ljubav želi ne samo dijeliti unutar sebe, nego i s čovjekom.
To potvrđuje i tradicionalno katoličko učenje po kojem Presveto Trojstvo uvijek zajedno djeluje, ali se ipak neki vidovi više pripisuju jednoj, neki drugoj, a neki trećoj Božanskoj Osobi. Tako se redovito kaže da je Bog Otac Stvoritelj, Bog Sin Otkupitelj, a Bog Duh Sveti Posvetitelj. Otac je tako stvorio sve, a čovjeka pozvao u zajedništvo svoje ljubavi. Međutim, u svojoj se slobodi čovjek okrenuo protiv svoga Stvoritelja, odbacio takav neizmjeran dar i izgubio prvu milost. Čim je to učinio, shvatio je što je izgubio, odnosno da je njegov smisao postojanja prestao bez zajedništva s Bogom. Stoga se Otac smilovao čovjeku i odlučio je uzdići ga iz njegove grešne naravi i ponovno ga pozvati u zajedništvo svoje trojstvene ljubavi. Poslao je svoga jedinorođenoga Sina da nas otkupi od grijeha. Krist je pak, kao Druga Božanska Osoba, istovremeno pravi Bog i pravi čovjek, to Očevo poslanje svojom mukom, smrću i uskrsnućem ispunio, a nas uzdigao na dostojanstvo djece Božje. Time je čovjeku, kao slobodnom biću, ponovno ponuđeno zajedništvo s Presvetim Trojstvom, a u nastojanju oko onoga dijela spasenja koje ovisi i o našem odgovoru na takvu ponudu, Krist je poslao Duha Svetoga koji nas vodi kroz život i privodi otajstvima nebeske slave. Ujedno, Duh Sveti nam po svojim darovima pomaže i razumjeti toliku Božju silnu ljubav, kao i voditi nas u ustrajnosti na putu posvećenja. Zato su naše molitve uvijek usmjerene Ocu, po Sinu u Duhu Svetomu, ali ne na način da bi se pri tome Presveto Trojstvo razumijevalo kao tri Boga, nego naprotiv kao jedan Bog, ali u trima Božanskim Osobama. Iako je u tom smislu naše spoznanje djelomično, nadamo se i vjerujemo da ćemo Boga jednom gledati licem u lice, a tada će se sve ono što je danas oku i umu zamagljeno postati jasno.
Zato je u razumijevanju Presvetoga Trojstva vrlo važan i novozavjetni tekst o poslanju apostola (Mt 28,19 i paralelni reci), odnosno danas o poslanju svih vjernika – da treba sve narode učiniti Kristovim učenicima i krstiti ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, kao i naučiti ih čuvati sve što je Krist zapovjedio. Drugim riječima, mi smo pozvani čvrsto se držati Kristove objave Presvetoga Trojstva, tj. razumjeti da nema drugog boga osim onoga kojega je Krist objavio, te da se spasenje postiže samo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ta milost uzdignuća u božanski trojstveni život počinje krštenjem, u kojem gledamo paralelu s objavom Presvetoga Trojstva prilikom Kristova krštenja, nastavlja se posvećenjem Duha Svetoga kroz cijeli život i završava konačnim preobraženjem u vječnom životu. Takvu smo Božju neizmjernu ljubav pozvani neumorno naviještati svima.
Razumijevajući svu tu dubinu i neiscrpnost Presvetoga Trojstva i imajući u vidu značenje liturgijske godine u životu vjernika, Crkva je uvela zaseban blagdan kojim se proslavljuje to otajstvo Božje jednosti u trojstvenosti. Tako se najprije oko 800. god. u Španjolskoj i Francuskoj uvelo posebno slavlje svete Mise u čast Presvetoga Trojstva, a onda početkom 10. st. nastaje i sam blagdan. Njega je uveo biskup Stjepan iz Liègea (Belgija), i to za tamošnje benediktinske samostane, a papa Ivan XXII. odredio je 1334. god. da se slavi u cijeloj Crkvi. Iako se ponegdje blagdan slavio u zadnju nedjelju po Duhovima, uglavnom se, kao i danas, slavio u prvu nakon Duhova, a to je prihvatio i papa Pio V. (1566.-1572.) u svom Rimskom misalu iz 1570. god. Papa Pio X. 24. srpnja 1911. god. blagdan Presvetoga Trojstva uzdigao je na stupanj svetkovine.
Smještanje svetkovine Presvetoga Trojstva u nedjelju nakon Duhova ima svoju simboliku, a nadovezuje se na Uskrs. Tako se na Uskrs na izravniji način slavi Krist i otajstvo njegova uskrsnuća, na Pedesetnicu ili Duhove snaga Duha Svetoga po kojoj je Krist uskrišen i sjedi s desne Ocu, a Presvetim se Trojstvom posebno želi izraziti zahvalnost Ocu na daru otkupljenja po Kristovu vazmenom otajstvu, kao i daru Duha Svetoga, koji trajno bdije nad svojom Crkvom. Ipak, u današnjem je ustrojstvu liturgijske godine teže uočiti takvo značenje, pogotovo nakon što je papa Pavao VI. s reformom kalendara 1969. god. ukinuo duhovsku osminu, a koja je bila s jedne strane produbljenje otajstva Pedesetnice, a s druge strane uvod u razumijevanje dubine otajstva Presvetoga Trojstva. S obzirom da sada odmah nakon Duhova započinje vrijeme kroz godinu, značenje obje svetkovine bitno je osiromašeno, a u tom smislu i nedovoljno jasno. Tome na svoj način pridonosi i činjenica da se u tjednu između Duhova i Presvetoga Trojstva slave ljetne kvatre, a koje su posvećene djelima pokore za posvećenje ljudskog rada i urod zemlje. Uz to, u četvrtak nakon Presvetoga Trojstva slavi se Tijelovo ili Brašančevo, a koje opet tom svojom kalendarskom blizinom i svojim drukčijim teološkim naglascima pridonosi da se otajstvo Presvetoga Trojstva ne razumije u pravoj mjeri. To je šteta jer po svom smislu Presveto Trojstvo spada među najvažnije svetkovine Katoličke Crkve.
O tolikoj uzvišenosti otajstva Presvetoga Trojstva svjedoči i činjenica da je ono trajno nadahnuće mnogim umjetnicima, a u tom svjetlu unutar ikonografije možemo pratiti različite načine njihova prikazivanja. Tako se Presveto Trojstvo u srednjem vijeku obično prikazivalo s tri koncentrična ili različitim bojama obojena kruga, ili pak na način da se u krugu upiše istostranični trokut. Nešto poslije, otprilike od 16. st., sve češće se prikazuje simbolom trokuta unutar kojeg se nalazi “Božje oko”, kako to i danas susrećemo u mnogim crkvama starijeg datuma. Pri tome se obično taj simbol objašnjava riječima: “Božje oko svuda gleda, sakrit mu se ništa ne da”, što je imalo važan pedagoški i ćudoredni element, ali je osiromašilo pogled na Presveto Trojstvo u njegovom dogmatskom i liturgijskom izričaju. Koji put se Presveto Trojstvo prikazivalo i trolisnom djetelinom, simbolom triju riba koje su tako postavljene da oblikuju slovo Y, a glave su im položene jedna preko druge kako bi tvorile zajedničko oko. Na isti način preklapanja očiju prikazivano je i likovima zeca ili lava.
Presveto Trojstvo se prikazivalo i alegorički, napose u bizantskoj ikonografiji, a u tom je smislu posebno istaknuto kao motiv trojice tajanstvenih posjetitelja koji dolaze praocu Abrahamu. Uz to, valja spomenuti i kako se u vremenu između romanike i 15. st. Presveto Trojstvo znalo u umjetnosti prikazivati antropomorfno, s jednim tijelom iz koje izlaze tri glave ili pak s jednom glavom u kojoj se nalaze tri položaja lica – ono koje gleda lijevo, ono koje gleda ravno i ono koje gleda desno. Zbog svoje nejasne i necrkvene simbolike, takav je prikaz bio osuđen na Tridentskom saboru kao krivovjeran i zabranjen je papinskom bulom 1628. godine. Otprilike u isto vrijeme Presveto se Trojstvo u umjetnosti prikazuje i slikom trojice jednakih likova u sjedećem položaju, što je simbolički predstavljalo istobitnost triju Božanskih Osoba, ili pak kroz dva jednaka lika, koji simboliziraju Oca i Sina, a nad kojima lebdi golubica, koja simbolizira Duha Svetoga.
Ipak, najčešće se u umjetnosti susreće prikaz Presvetoga Trojstva u slici Oca kao starca, Sina kao muškarca u muževnoj dobi, te Duha Svetoga u liku golubice. Takvi prikazi Presvetoga Trojstva imaju svoje inačice, a najčešći su oni koji oslikavaju Oca u sjedećem položaju, dok na koljenima drži raspetoga Krista na križu, a iznad Krista lebdi golubica, zatim prikaz Presvetoga Trojstva kako na nebu kruni Blaženu Djevicu Mariju ili pak prikaz Presvetoga Trojstva kako šalje anđela Gabrijela da navijesti Mariji da će začeti Spasitelja svijeta.
Sve to pokazuje Božju nespoznatljivost i ljudsku malenost pred Božjim licem, kao i važnost vjerničke skrušenosti pred tolikom Tajnom. Iako Boga nikad nitko ne vidje i iako nikada nećemo svojim umom i svojim srcem moći zahvatiti ni dio te božanske dubine, pozvani smo otkrivati trojstvenu Božju ljubav i nadati se da ćemo i mi jednog dana biti njezini dionici. Jer nas je upravo radi toga Otac stvorio, a Sin otkupio, dok nas Duh Sveti vodi i posvećuje na tom putu.
/VJERA I DJELA/
