Osorski biskup, sv.Gaudencije rodom je iz Tržića,malog mjesta na otoku Lošinju, nasuprot Osoru. Radi svojega svetog i revnog života, bio je prognan od oholih osorskih plemića, te se morao zakloniti u spilju, koja i danas postoji na vrhu Osoršćice, sa zapadne strane (spilja sv.Gaudencija). Ovdje je boravio niz godina čineći pokoru, te je isprosio od Boga milost, da na otocima Cresu i Lošinju nema zmija otrovnica, ako se koja i donese, odmah bi uginula.
Sv. Gaudencije osorski, lat. Gaudentius Auxerensis, biskup je i zaštitnik osorski, osoba koju možemo smatrati osnovnom za razvoj kvarnerske crkve i društva na početku 11. stoljeća. Osorskim biskupom postao je oko 1030. godine. Blagdan mu je u osorskoj i rapskoj biskupiji slavljen 1. lipnja. Prema pučkoj predaji slavi se kao pustinjak u jed
noj spilji brda Osora, te kao tvorac čuda od kojih je najznačajnije ono koje se odnosi na protjerivanje svih zmija otrovnica s Cresa.
Pod povijesnim profilom Gaudencije se spominje kao benediktinski redovnik, sljedbenik sv. Romualda i utemeljitelj samostana i cenobija po uzoru na zapadno latinsko monaštvo. Spominje se prvi put u Epistolariju sv. Petera Damianija (1002.—1072.). Damiani je od pape Nicole II. zatražio abdikaciju s mjesta biskupa u Ostiji. U pismu De Abdicatione Episcopatus ad Nicolaum II, datiranom u prosincu 1059., navode se i primjeri drugih biskupa koji su napustili episkopat. Među njima i Gaudencije iz Osora! S mjesta biskupa Osora prisiljen je udaljiti se nakon što odbija vjenčati plemićki par koji je bio u krvnom srodstvu.
Povjesničari ovaj moment vide u svojevrsnom predraskolnom sukobu zapadne i istočne crkve i Gaudencijevim pristankom uz odredbe propisane u rimskoj crkvi. Gaudencija se u gore spomenutom napjevu naziva ispovjedaocem. Takova atribucija potječe iz teksta njegove legende čiju transkripciju pronalazimo u Arheološkome muzeju u Splitu, poznatu kao Legenda Sancti Gaudentii episcopi et confessoris.
Napjev O confessor sa sigurnošću možemo smatrati djelom osorskoga kantora iz 16. stoljeća. Ta pjesma u čast patrona Osora — Gaudencija, u to je vrijeme funkcionirala poput svjesne i namjerne distinkcije naspram standardnog repertoara liturgijskih napjeva — poput pravog javnog iskaza vlastita liturgijsko-glazbenog identiteta u kontekstu propisanoga rimskog obreda.
