Jedan je od svetačkih likova, koga je papa Ivan XXIII. naročito štovao, u koga se ugledao te koga je kanonizacijom 26. svibnja 1960. proglasio svetim, nekadašnji bergamski i padovanski biskup i kardinal Gregorio Barbarigo.
Gregorio Giovanni Gaspare Barbarigo rodio se 16. rujna 1625. u Veneciji kao prvorođenac Gianfrancesca i Lukrecije, rođene Lion. Obitelj je Barbarigo potjecala iz Istre. U njoj je bila tradicija da je brigu za vjerski, ćudoredni i politički odgoj djece preuzimao osobno otac. Kad je Grguru bilo 6 godina, ostao je s troje braće bez majke. No imao je sreću da mu je otac bio, uistinu, uzoran u svakom pogledu. Bio je to čovjek i kršćanin koji je svaki dan molio Mali časoslov Majke Božje. Grgur je u njemu imao odličnog vođu, pomoćnika i savjetnika. Dječak je već od mladih nogu počeo prakticirati vjeru i vjerske dužnosti. U 7. godini života prvi put se ispovjedio, a u 10. godini prvi put pričestio.
Grgur je dobio svu onu školsku spremu koju su tada dobivali sinovi odličnijih venecijanskih obitelji. Imao je posebne učitelje za latinski, grčki, glazbu i mačevanje, dok ga je u filozofiji i matematici poučavao otac. Kao osamnaestgodišnjak otputovao je 11. kolovoza 1643. s bratučedom Petrom Duodom u Munster u svojstvu tajnika Alviza Contarinija, koji je bio venecijanski poklisar na konferenciji o vestfalskom miru.
Jednog je dana mladi Barbarigo u velebnoj kolnskoj katedrali pobožno molio Časoslov Majke Božje. Ondje ga je uočio papinski nuncij Chigi i sklopio s njime prijateljstvo. Nuncij će kao posrednik mira i sam poći u Munster te postati Barbarigov duhovni voda. On je pobožnog mladića uveo u humanističku duhovnost sv. Franje Saleškoga. Uputio ga je i u daljnji studij latinskog jezika, svetih znanosti i crkvene povijesti. Baveći se tim studijem, nije zanemarivao ni proučavanje onih predmeta koji su ga jako zanimali i prema kojima je gajio izvanrednu sklonost. To su matematika, zvjezdoznanstvo, zemljopis i kartografija.
Da je ostao u svijetu, Barbarigo bi u Mletačkoj Republici mogao načiniti blistavu diplomatsku karijeru. No on je osjetio da ga Bog zove u svoju službu i ništa ga nije moglo spriječiti da se ne odazove tome zovu. Svršio je teologiju, obukao kleričko odijelo, a 21, prosinca 1655. zaredio ga je za svećenika sam venecijanski patrijarh.
U Rimu je radio u dva papinska ureda, a brzo je imenovan kućnim prelatom Njegove Svetosti i počasnim kanonikom u Padovi. U Rimu je nastavio studij prava, crkvene povijesti i matematike. Polazio je predavanja najučenijih ljudi u Rimu, tako kardinala Sforze Pallavicino, Luke Holstenio, Atanazija Kirchera i drugih. Bavio se i teologijom, a davao je prednost sadržajnoj teologiji pred onom koja je bila “začešljana sofističkim raspravama”.
Papa ga je imenovao biskupom i to u Bergamu. Posvećen je za biskupa u crkvi Sv. Marka u Rimu 29. srpnja 1657.
Poslije biskupske posvete, da bi izbjegao prevelike troškove za seobu, porazdijelio je velik dio onoga što je posjedovao.
U roku od dvije godine uspio je ipak obići 279 župa bergamske biskupije. To ga je stajalo mnogo napora i znoja jer su putovi bili teški i neprohodni. Kad je bio pri kraju obilaženja svoje biskupije, papa Aleksandar VII. imenovao ga je 5. travnja 1660. kardinalom. Vrativši se sa svečanog konzistorija iz Rima, Barbarigo je održao biskupijsku sinodu. U radu za obnovu biskupije došao je u sukob sa svojim kanonicima, što mu je zadalo prilično jada. Ništa nije bolje prošao ni u nekim samostanima gdje je nastojao obnoviti palu redovničku stegu. Posebnu je pažnju posvećivao osnivanju škola kršćanskog nauka. Neke su se od njih razvile u prave teološke akademije. Uz taj je rad promicao i onaj karitativni i socijalni. Bio je, dakle, pravi reformator biskupije, uzoran pastir, zauzet u svakom pogledu.
Papa Aleksandar VII. pozvao ga je u Rim i zadržao u raznim poslovima gotovo kroz godinu dana. Svetac je kroz to vrijeme upravljao biskupijom koliko je samo mogao preko pisama svome generalnome vikaru. Tako mu je 12. svibnja 1663. među inim pisao i ovo: “Živim u brizi da što skorije opet vidim svoju zaručnicu koju cijenim više od svake druge dužnosti.” Vratio se u biskupiju, ali ne zadugo, jer ga je Aleksandar VII. bulom od 24. ožujka premjestio u Padovu. Svetac je tada u jednome pismu napisao: “Sada mi je započeti drugi novicijat, nakon što sam prvi tek svršio.”
Došavši u Padovu, ovako je zacrtao svoj program: ono što je u Bergamu u kratko vrijeme, tako reći, samo započeo, ovdje će, poučen stečenim iskustvom, nastojati sustavno ostvarivati. I Bog mu je to omogućio jer je u Padovi upravljao biskupijom 33 godine. Rad je prekidao odlaženjem u Rim na izbor pape Klementa IX. g. 1667., Klementa X. g. 1670., Aleksandra VIII. g. 1689. i Inocenta XII. g. 1691. U posljednja dva izbora umalo da sam nije bio izabran za papu. Izbivanje iz Padove za izbor Inocenta XII. proteglo se na tri i pol godine. Taj papa, koji je kasnije proglašen blaženim, rekao mu je na dan svog izbora, “neka im zajednički bude barem teret, kad već ne može biti i dostojanstvo”. Papa ga je imenovao vizitatorom samostana te članom raznih kongregacija.Kad je svetac bio na samrti, samo u gradu Padovi bijahu 42 škole kršćanskoga nauka, u cijeloj pak biskupiji 314 takvih škola. A tko bi nabrojio sve ostale njegove pastoralne pothvate u biskupiji?! Umro je umoran od napora u jutarnje sate 18. lipnja 1697. Klement XIII. proglasio ga je 1761. blaženim. Svetim ga je proglasio papa Ivan XXIII. 1960. godine.
