Sveti Romuald (951. – 1027.) – rodio se u Raveni. Nakon što je njegov otac Sergije ubio jednog rođaka, Romuald uđe u samostan svetog Apolinara u Classe. Nije bio zadovoljan redovničkom stegom. Pošao je u okolicu Venecije živjeti kao pustinjak. Godine 1023. je osnovao malu pustinjačku zajednicu u Camaldoliu kod Arezza. U tom samostanu zaživio je stroži ogranak benediktinaca koji se osamostalio te se njegovi redovnici prozvaše kamaldolijevci. Sveti je Romuald umro 1027. godine, relikvije mu se nalaze u Fabrianu nedaleko kneževine San Marino.
Često je Romualda zahvaćalo takvo promatranje božanstva da bi, kao sav omekšao u suzama i ižarujući neizrecivi dar božanske ljubavi, uzvikivao: Dragi Isuse, dragi, slatki moj medu, neizreciva željo, slasti svetaca, dražesti anđela, i tome slično. Nama je nemoguće izraziti ljudskim riječima ono što je on govorio kao radosni poklik, jer mu je tako Duh Sveti kazivao. Gdje god bi pak taj sveti čovjek nakanio boraviti, najprije bi u obitavalištu načinio oratorij s oltarom, onda se zatvorio i zabranio pristup.
