Danas, 20. srpnja, slavi se Sveti Ilija – zaštitnik od vatre i groma, ujedno i zaštitnik Bosne i Hercegovine. U mnogim mjestima diljem BiH, Tihaljina, Veljaci, Kiseljak, Doljani, Kruševo, Zenica svečano se slavi ovaj blagdan.

Sveti Ilija starozavjetni je prorok zvan i Gromovnik. Ilija na hebrejskom (Elijjahu) znači ‘moj Bog je Jahve’ i to predstavlja životni program toga neobičnog proroka. Djelovao je i naviještao Božju riječ u Sjevernom kraljevstvu ili Kraljevstvu Izrael u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ahazje. Spada u četiri osobe Starog Zavjeta ili vremena prije Isusa, koje evanđelja posebno spominju. To su Abraham, Mojsije David i Ilija. Evanđelisti su obuzeti likom ovog čovjeka velike vjere, te ga zato spominju više puta. On je veliki junak, koji se ne bori za sebe, nego za Boga. Borio se kao nijedan prorok prije njega da njegov narod ne ode od Boga, nego da pripada i da se klanja samo Bogu.

Ime Ilija znači: Gospodin je moj Bog! Govorio je: Ne može se častiti i klanjati krivim bogovima uz pravog Boga. Borio se protiv idola u svom narodu. Kao starozavjetni prorok Ilija ima vrlo važno mjesto u židovskoj, kršćanskoj i islamskoj predaji, o čemu svjedoče brojni spisi o njemu. Prema Svetom pismu bio je ‘Podignut u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima’.

Štovanje svetog Ilije je dosta rašireno u karmelićanskom redu te u slavenskim zemljama gdje ga se još naziva i svetim Ilijom Gromovnikom (u Drugom svjetskom ratu je ratno ime prema tom proroku dobio Ivan Hariš-Gromovnik). Židovska apokaliptika držala je da Ilija nije umro, nego da će umrijeti skupa s Henokom na koncu vremena boreći se protiv Antikrista.

Biskup fra Pavao Dragićević tražio je od Svete Stolice (Vatikana) da se sv. Ilija slavi kao zaštitnik Bosanskog kraljevstva. Sveta Stolica je udovoljila njegovom zahtjevu dokumentom od 26. kolovoza 1752, stoga ga Hrvati u našoj državi danas slave kao zaštitnika Bosne i Hercegovine.

Kako je Ilija postao Sveti Ilija Gromovnik?

U staro doba se o Iliji govorilo kao o nevjernom čovjeku koji baš i nije mario za vjeru ni štovao Boga, dok je njegova žena bila izrazito pobožna i redovito išla u crkvu. Jedne nedjelje žena se ustala da pođe u crkvu i primijetila da se Ilija već na nogama i da se sprema kako bi radio nešto u polju i napasao stoku. Žena ga tihim glasom, gotovo šapatom (nije smjela na njega vikati zato što bi on odmah buknuo k’o vatra, takav je ljutit znao biti) priupita zašto ne pođe s njom u crkvu, a kasnije će volove napasati no on nije reagirao na njen poziv već je otišao u polje kako je i namjeravao.

Žena ode u crkvu, a Ilijini roditelji ostadoše u sobici dulje odmarati jer im snaha reče da će ona umjesto njih sve napraviti. Kada je Ilija došao na polje, dođe k njemu jedan čovjek pa mu reče: – Aoj Ilija, dobro si uranio. – Pa jesam, odgovori mu Ilija. Želim toga što više napraviti. – A znaš li ti, Ilija, opet će ovaj čovjek, tko sa tvojom ženom sada spava u vašoj bračnoj sobici?

Iliji nije trebalo više, strašno se razljutio i kao nagao čovjek pograbio batinu, dotrčao u svoju sobicu i potukao sve živo. Zaboravio je od zločestoće da mu tamo otac i majka spavaju. Kada je otišao u drugu sobu, vidje tamo svoju ženu kako mirno radi i priprema užinu i upita je: – Ženo, reče joj Ilija, pa zar te nisam upravo ubio, al’ ti nisi bila u našem kijeru? – Pa zašto bi me ubio Ilija, odgovori mu žena, što sam ti ja skrivila?

Onda se Ilija sjetio i vidio što je učinio: – O Bože moj, pa ja sam svog oca i staru majku ubio! – Ej Ilijo, Ilijo, ja sam tebi rekla da ne treba raditi u mladu nedjelju jer ćeš zlo proći i jako nastradati. To je možda bio nečisti duh pa je tebe tako smutio, reče mu žena. – Znaš što ženo? Kada zakopam svoju staru majku i oca, idem na ono mjesto i čekat ću ga dokle god bude trebalo, ma koliko godina bilo, uhvatit ću ga i zadaviti kad me je tako strašno zaludio. Tako je i bilo. Uzeo je Ilija pušku i otišao na ono mjesto i čekao, čekao. Kući uopće nije dolazio već mu je žena jelo morala donositi u polje.

Čekao je on i čekao toliko dugo da je i samom dragom Bogu dosadilo te sišao dolje i rekao Iliji: – Ilijo, Ilijo, koga tako dugo čekaš da si već i meni dosadio? – E, kaže Ilija, čekam onog zlog duha koji me je dobro izvarao pa sam zabunom ubio staru majku i oca. – Ej, Ilijo, kaže mu Bog, toga čovjeka nećeš nikada dočekati, on nema namjeru da ikad više prođe ovuda jer to nije čovjek već nečisti duh! Nego reci ti meni jel’ ti stvarno želiš vidjeti tog zloduha?, upita Bog. – Volio bih ga vidjeti više nego išta na svijetu, promptno mu odgovori Ilija. – Dođi, kaže mu Bog. Na moj desnu nogu stani, pa ćeš ga onda vidjeti. Kad je Ilija stao Bogu na nogu, vidje kako obilaze okolo zemlje. Tada mu Bog pokaže jednog čovjeka kako ide oko njiva.

Pograbi Ilija svoju lovačku pušku te kada je opalio na nečista duha i Bog se uplašio pa mu reče: – O, Ilijo, osušila ti se desna ruka, pa ti si tako puko da sam se i ja uplašio. Tebe ću ja, Ilijo, kaže mu Bog, učiniti svetim čovjekom. Ti ćeš od sada postati svetac i vječno češ ganjat nečistog duha. Tako i bi, od tog dana kada god Ilija puca na nečista duha, na zemlji grmi i munje sijevaju. Grom zato udari u drvo, u kolibu, u čovjeka, u sve ono gdje bi se mogao skriti nečisti duh na kojeg Sveti Ilija neumorno puca svojom lovačkom puškom.

Na žalost dosad ga nije pogodio, nije ga uspio ubiti jer je ovaj brži i od Ilije i od njegove puške, ali jednoga dana će zasigurno uspjeti u svom naumu i tada se ljudi više neće morati bojati gromova!

/bljesak.info/