Izvrsni sažetak smisla i sadržaja Vazmenog bdijenja donosi nam papa Benedikt XVI.:
Ova jedinstvena subota završava Vazmenim bdijenjem koje uvodi u najvažniju nedjelju čitave povijesti, nedjelju Kristova Uskrsa. Crkva bdije uz novi blagoslovljeni oganj i razmišlja o velikom obećanju, sadržanu u Starom i Novom zavjetu, o konačnom oslobođenju od staroga ropstva grijehu i smrti. U tami noći novim je plamenom zapaljena vazmena svijeća, simbol Krista slavnoga koji uskršava. Krist, svjetlo čovječanstva, razgoni tmine srca i duha te osvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. Uz vazmenu svijeću u Crkvi odjekuje veliki vazmeni navještaj: Krist je doista uskrsnuo, smrt nad njim nema više moći. Svojom smrću on je zauvijek pobijedio zlo i svim je ljudima podario sam Božji život. Prema drevnoj tradiciji za Vazmenoga bdijenja katekumeni primaju krštenje, čime se ističe dioništvo svih kršćana na otajstvu smrti i uskrsnuća Kristova. Iz blistave uskrsne noći, Kristova radost, svjetlo i mir šire se životom vjernika svake kršćanske zajednice i dostižu svaku točku u prostoru i vremenu. (Iz Kateheze pape Benedikta XVI.)
Vazmeno bdijenje, u kojem Crkva bdije iščekujući Kristovo uskrsnuće, ima četiri dijela, o čemu čitamo u Paschalis Sollemnitatis br. 81:
Vazmeno bdijenje se uređuje tako da poslije službe svjetla i vazmenog hvalospjeva sveta Crkva razmišlja o čudesnim djelima što ih je Bog učinio svome narodu od početka sve dok s novim članovima, preporođenim u krstu ne bude pozvana k stolu, što ga Gospodin pripravlja Crkvi, spomen činu svoje smrti i uskrsnuća, dok on ne dođe.
ŠTO SE DOGODILO NA PRVU VELIKU SUBOTU?
Evo što nam o Velikoj suboti kaže sveti Luka u svojem Evanđelju:
Dođe čovjek imenom Josip, vijećnik, čovjek čestit i pravedan; on ne privoli njihovoj odluci i postupku. Bijaše iz Arimateje, grada judejskoga, i iščekivaše kraljevstvo Božje. Taj dakle pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, povi u platno i položi u grob isklesan u koji još ne bijaše nitko položen. Bijaše dan Priprave; subota je svitala. A pratile to žene koje su s Isusom došle iz Galileje: motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo. Zatim se vrate i priprave miomirise i pomasti. U subotu mirovahu po propisu. (Lk 23, 50-56)
No, je li baš sve mirovalo?
ŠTO JE ISUS UČINIO NA PRVU VELIKU SUBOTU?
Poslušajmo nauk Crkve:
Česte tvrdnje Novog zavjeta po kojima je Isus uskrsnuo od mrtvih pretpostavljaju da je on, prije uskrsnuća, bio u boravištu mrtvih. To je prvotni smisao što ga je apostolsko propovijedanje dalo boravku Isusovu među mrtvima: Isus je kao svi ljudi upoznao smrt i stigao je k njima svojom dušom u boravište mrtvih. Ali on je onamo sišao kao Spasitelj, proglašujući Radosnu vijest duhovima koji su ondje bili zatvoreni.
Boravište mrtvih, u koje je umrli Krist sišao, Sveto pismo zove podzemljem, Šeolom ili Hadom, jer su oni koji se ondje nalaze lišeni gledanja Boga… Upravo te svete duše, koje su čekale svog Osloboditelja u Abrahamovu krilu, Isus je oslobodio kad je sišao k mrtvima.
Isus nije sašao nad pakao da oslobodi proklete ni da razori pakao prokletstva, nego da oslobodi pravedne koji su mu prethodili. Zato je i mrtvima naviještao evanđelje (1 Pt 4,6). Silazak nad pakao jest puno dovršenje evanđeoskog navještaja spasenja. To je posljednja faza mesijanskog poslanja Isusova, faza sažeta u vremenu ali neizmjerna u svom stvarnom značenju; i da se naime otkupiteljsko djelo proteže na sve ljude svih vremena i svih mjesta, jer svi koji su spašeni postali su dionici Otkupljenja. (KKC 632-634)
