U povodu 80. obljetnice ubojstva hercegovačkih franjevaca, večernjom svetom misom za stradale Čapljince u Drugom svjetskom ratu i poraću sinoć je u župi svetog Franje u Čapljini započela tradicionalna komemorativno-kulturno-vjerska manifestacija – ”Dani sjećanja – Čapljina 2025.”.
Naime, na Svijećnicu 2. veljače 1945. dogodilo se veliko stradanje stanovništva u Čapljini. Tada su, među 117 Čapljinaca, ubijeni i tadašnji župnik fra Petar Sesar i časna sestra Regina Milas. Svim pobijenima Čapljinci su zajedno sa svojim fratrima podignuli prigodna spomen-obilježja, a u crkvi svetog Franje Asiškog se nalaze vitraji i mozaik s motivima čapljinskih mučenika.
Čapljinski ”Dani sjećanja”, u organizaciji župnog ureda sv. Franje Asiškog – Čapljina, Franjevačke rezidencije – Čapljina i Centra za obrazovanje i kulturu AKADEMIJA – Čapljina, šalju snažnu poruku kako je život jači od smrti, ljubav od mržnje, istina od laži, dobro od zla…
Misno slavlje u spomen čapljinskih mučenika u crkvi svetog Franje u Čapljini sinoć je predvodio fra Bože Radoš u suslavlju braće fratara, a za Misiju Framost fotografijom propratio Ante Boras.
O dešavanjima tog kobnog 2. veljače 1945. doznajte više u tekstu Hercegovačkog portala u nastavku…
…
U Drugom svjetskom ratu (1941-1945) Čapljina je doživjela teška stradanja. Posebno su ta stradanja bila intenzivna 1945. godine kada su se stradali brojali ne u desetcima nego u stotinama i tisućama. Svatko je brojao svoje mrtve, tražio i/ili čekao svoje nestale. Umjesto odgovora na brojna pitanja, nametnuta je nepravedna šutnja. I tako desetljećima. Ipak, danas o njima možemo i moramo govoriti, istraživati, za istinom tragati, od zaborava ih otrgnuti. Mi u Čapljini to već godinama činimo s dubokim ljudskim pijetetom i vjerničkom molitvom. Iskreno se nadamo da će jednoga dana Čapljina imati svoj DAN SJEĆANJA za sve stradale Čapljince, bez obzira na vjeru i naciju. Možda bi 2. veljače bio najprikladniji datum, jer su u samoj Čapljini taj dan stradali mnogi Čapljinci. To bi mogao – i trebao – biti dan najhumanijeg prisjećanja na stradale i nevine žrtve rekao je za Hercegovački portal fra Mile Vlašić.
Fra Petra Sesara uhitili dok je molio krunicu u crkvi u Čapljini.
Ratna i poratna ubojstva hercegovačkih franjevaca bila su tako česta da je više nego očito da su bila sustavna i neselektivna. Partizansko-komunistička propaganda na različite se načine trudila da svoje zločine opravda, a žrtve prikaže krivcima koje je stigla zaslužena kazna. Iako su naknadno napisane »optužnice« u jugokomunističkom tisku uglavnom bile oblikovane protiv fratara općenito, u nekoliko slučajeva imamo primjere da je optužba »adresirana« na određenu osobu.
Jedan od takvih primjera je fra Petar Sesar, koji je ubijen dok je bio župnik u Čapljini. Na žalost, kao i kod mnogih drugih ubijenih hercegovačkih fratara, osim životopisnih podataka, nije nam ostalo mnogo toga što bi pomoglo da upoznamo njegov život i rad.
Nije se bavio pisanjem teoloških djela, a svjedočanstva o njegovu životu i radu su oskudna jer se prikupljanju takvih svjedočanstva moglo krenuti tek kada su gotovo svi njegovi suvremenici već bili mrtvi, a najmlađi koji su ga izbližega poznavali već bili u staračkoj dobi. Na temelju onoga što nam je dostupno, pokušat ćemo ukratko opisati fra Petrov život i smrt o kojoj znamo više nego o nekoj drugoj njegovoj braći.
U obitelji Ante Sesara i Kate, rođene Ćuk, u župi Kočerin 2. travnja 1895. rodio se sin koji je na krštenju dobio ime Marijan. Nije nam poznato kada je kršten jer su matice poslije uništene. Razborito je pretpostaviti da je krštenje bilo odmah sutradan, ili najdalje nakon nekoliko dana, kako je tada već bio običaj. Marijan je pučku školu pohađao na Kočerinu od 1905. do 1909., a gimnaziju na Širokom Brijegu od 1909. do 1918. Studirao je filozofiju i teologiju i to u Mostaru (1918. – 1920.), Beču (1920. – 1921.) i Innsbrucku (1921. – 1922.). Vojsku nije služio.
Redovničko je odijelo obukao 17. rujna 1914. na Humcu. Prve je zavjete položio 17. rujna 1915., a doživotne 4. listopada 1918., na blagdan sv. Franje. Za redovničko ime uzeo je Petar. Za svećenika je zaređen 28. kolovoza 1921. u Beču.
Djeluje na Širokom Brijegu od 1922. do 1931. obnašajući različite službe: 1922. – 1925. bio je kapelan i kateheta; 1925. – 1928. samostanski vikar; 1928. – 1931. gvardijan i župnik. Službovao je kao župnik u Tihaljini 1931. – 1933., a zatim je godinu dana bio župnik u Gorici (1933. – 1934.). U razdoblju 1934. – 1943. bio je tajnik i ekonom Provincije u Mostaru, a zatim je 1943. – 1945. župnikom u Čapljini, što je ujedno bila i posljednja postaja na njegovu životnome putu.
Krajem Drugog svj. rata 1945. godine, sestre su iz Čapljine protjerane iz svoje kuće od strane partizana, a sestra Regina Milas je odlučila ostati sa svojim pukom. Partizani su je 1945. odveli iz sestrinske kuće – sa sobom je uzela samo dvije stvari: časoslov i krunicu. Prvo što su od nje zatražili je da skine redovničko odijelo, što je odbila rečenicom: “Ja to ne mogu učiniti jer bih tim činom prestala biti ono što jesam!” S grupom građana, strijeljali su je partizani ispred crkve svetog Franje u Čapljini.
Mirno je čekala svoj red za egzekuciju gledajući svoje sumještane kako umiru. Kada je došao red na nju, svome ubojici dala je sat sa svoje ruke i mirno predala svoju dušu Kristu 2. veljače 1945. godine, upravo na dan osoba Bogu posvećenog života, piše Hercegovački portal.
…
Foto: Ante Boras
/Misija FRAMOST/
