Obitelj…
Teško je tu riječ staviti u rečenicu, a da ne zadrhti glas. Jer obitelj nisu samo ljudi. To su osjećaji. Uspomene. Pogledi puni razumijevanja, i ruke koje te drže kad cijeli svijet puca po šavovima.
Sjećam se dana kad sam pomislio da ne mogu dalje. Kad sam bio izgubljen, slomljen, umoran od svega… A onda bi došla mama, tiho, bez pitanja, samo sjela kraj mene. Ili tata, onako šutljiv, ali bi mi doturio kapu kad bi zahladilo. Ne treba ti puno da znaš da te netko voli. Samo prisutnost. Tišina koja govori: “Tu sam.”
Brat i sestra s kojima sam se nekad svađao zbog sitnica, danas su mi rame za plakanje. Moji su saveznici, moji svjetionici kad me život baci u oluju.
A baka i dida… eh, baka i dida. Nedostaju mi više nego što sam ikad mislio da hoće. Bakini topli dlanovi, miris svježe juhe, i rečenica: “Sine, sve će proći, samo budi dobar.”
I sve prođe. Samo ona nije. A didina mudrost te čvrsti zagrljaj i bockanje oštre brade.
Zato danas ne tražim savršenstvo. Ne tražim ni bogatstvo ni velike riječi. Tražim te obične dane kad smo svi pod istim krovom, kad se kuha nešto fino, kad se smijemo bez razloga. Jer to je dom. To je ljubav. To je sve.
Grlite svoje. Recite im da ih volite. Ne čekajte posebne prilike.
Jer obitelj… to je jedna od rijetkih stvari koja vrijedi i kad sve drugo izgubi sjaj.
(Nepoznat autor)
…
Izvor/ Tekst preuzet sa: Stjepan Ivan Horvat
Foto: Ante Boras
/Misija FRAMOST/
