Ima jedna žena na čijim prsima je odrastao Bog. Žena koja je u toj gomili i gužvi do Kalvarije, tražila samo jedno. Svoje čedo.
Plod svoje utrobe kojem se niz oči i lice slijeva krv.
Jer majka ne vidi ništa osim svoga Djeteta.
I dok trči prema Njemu koji pada satrven od težine tvrdog drveta, pogledi im se susreću.
Svijet se zaustavlja.
Baš kao kad je bio malen, podiže Ga umornim rukama, a On joj pogledom odgovara.
“Evo, Mama, sve činim novo.”
A Ona, nijema od razarajućeg bola, uzvraća pogled. I daje njime bez ijedne riječi – najveću ljubav koju je ljudska povijest ikad vidjela.
Oprosti nam Majko.
Za mač koji ti je probo srce.
Nismo znali što činimo.
Ne znamo ni danas.
(Ivana Klarić)
…
Izvor: Župa svetog Ivana Krstitelja Podhum – Livno
Foto: SaraD
/Misija FRAMOST/
