Nakon teških godina provedenih u zatvoru u Lepoglavi, nadbiskup Alojzije Stepinac premješten je 1951. godine u kućni pritvor u rodni Krašić. Iako više nije bio iza rešetaka, režim nad njegovim životom se nastavio – istina tiše, ali ne manje okrutno. U Lepoglavi je, prema brojnim svjedočanstvima, bio sustavno trovan. Hrana i piće koje je svakodnevno primao sadržavali su štetne tvari, što je ostavilo duboke posljedice na njegovo zdravlje.
U Krašiću su o njemu brinule časne sestre, koje su s vremenom primijetile ozbiljne zdravstvene probleme – slabost, otečene noge, bolove. Po tadašnjoj medicinskoj praksi, pokušale su mu olakšati tegobe stavljanjem pijavica. No dogodilo se nešto šokantno: pijavice bi nakon sisanja njegove krvi – ugibale. Nisu to bile slučajnosti – ponavljalo se više puta. Krv Stepinca bila je, kako su govorile sestre, “kao otrov”.
Ta pojava potvrdila je ono što se i prije sumnjalo: da je trovanje ostavilo neizbrisiv trag u njegovom organizmu. Sustavno, tiho trovanje u Lepoglavi bilo je oružje koje nije odmah ubijalo, ali je polako uništavalo. Iako je bio oslabljen i boležljiv, Stepinac nikada nije izgubio duh. Ostatak života proveo je u Krašiću, u molitvi i tišini, sve do smrti 1960. godine.
Priča o pijavicama koje nisu mogle preživjeti njegovu krv ostaje simbol – ne samo njegova fizičkog stradanja, nego i snage duha koji nije mogao biti slomljen ni otrovom.
Blaženi Alojzije kardinal Stepinac
…
Izvor/ Tekst preuzet s: Blaženi Alojzije kardinal Stepinac
/Misija FRAMOST/
