Sviću mirisne lipanjske zore,
Dozivaju sjećanja skora,
Otiru suzu sa majčina lica,
Tješe njenu dušu punu boli,
Jer sina još uvijek doziva svoga
Što nesta u vihoru ratnom,
Braneći svoj dom, vjeru u Boga.
Tko će utješit’ majčino srce,
Dok sviću lipanjske zore,
Jer tada sina posljednji put isprati,
Blagoslov i krunicu mu dala
Moleći Boga da se sretno vrati,
Ne plači majko, ponosna budi
Tvoj sin usni san duboki.
Sniva o slobodi hrvatske grude,
Lahoru proljetnom što cvat rasipa,
Djevojkama što pjesmom ga bude,
Žitnim poljima i cvrkutu ptica,
Sretnim danima djetinjstva,
Da se ponovno vrate.
Doći će on majko u snove tvoje,
Obrisati suzu sa lica tvoga.
Vidjet ćeš ga s anđelima u rajskom vrtu,
Na krilima vjetra radosno plovi,
Sav sretan će ti reći:
Ponosna budi majko draga,
Jer sina si za slobodu dala.
Ja nisam umro, ja sretno živim.
Ne plači, starice moja,
Doći ću s anđelima u krilo tvoje,
Da mi uspavanku za miran san otpjevaš,
Da me zagrli topla ruka tvoja,
Da mi sretan put u vječnost poželiš.
… iz zbirke pjesama ”Govor srca moga” autorice Šime Ivanković; suradnice Misije Framost i voditeljice kreativne radionice Zlatovez – sv. Barbara, Rudnik.
Foto: SaraD
/Misija FRAMOST/
