Sjećam se onoga tmurnoga jutra,
Sivila neba, nijeme tišine,
Toploga dodira očeve ruke,
Dok me po kosi miluje i nježno ljubi,
Šapuće tiho: Spavaj sine, vratit ću se i dobar budi.
Malen sam bio i razumjeti nisam mogao
Tužni pogled majke dok ga ispraća.
Lipanj je bio, a i sunce se skrivalo,
Ni cvrkut ptica se nije čuo,
A u duši mojoj neka tuga stanuje.
Na koji to put moj otac ide,
Kaži mi mama i kad će da se vrati?
A majka želeći tugu skriti,
Nježno me primi na grudi svoje i reče mi:
Domovina sine krvari,
Zove oca da je brani.
Neki zli ljudi hoće je oteti,
Sve što je hrvatsko žele zatrti.
Ljeta za ljetom prolaze,
Lipanjsko sunce iza oblaka izviruje,
A moj otac se vratio nije.
Još uvijek na pragu ga čekam,
Kao da mu čujem korake iz daljine,
Zovem ga:
Tata vrati se,
Tvoj sin će umjesto tebe
Stajati na braniku domovine.
… iz zbirke pjesama ”Govor srca moga” autorice Šime Ivanković; suradnice Misije Framost i voditeljice kreativne radionice Zlatovez – sv. Barbara, Rudnik.
Foto: Ante Boras
/Misija FRAMOST/
