”Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutro, nego svjetlost. To znam iz iskustva.
Svjetlost me je dočekala pri dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do večeri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sjećanja na Mostar.
Uvijek mi se činilo da je to što sija nad ovim od prirode povlastenim gradom, što se prožima sve u njemu, neka naročita svijetlost, izuzetna po jačini i kakvoći. Uvijek sam mislio da sa njom mora da ulaze u čoveka ljubav za život, hrabrost i vedrina, smisao za mjeru i stvaralački rad.
Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svjetlosti, iako sam je sretao svuda. Nje ima u smijehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladića i djevojaka u pred večernjoj šetnji.
Ona se prelama kao zlatan, nemiran odbljesak u časi mostarske žilavke, živi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i trešnjama. Ona se krije u sjenovitoj, hladnoj vodi Radobolje.
Po njoj je Neretva najsvetlija naša rijeka, po njoj i sam goli krš okolnih brda ima neku stihijsku veličini.
Po toj svjetlosti se najbolje sjećam Mostara”
‘Zapis o Mostaru’, Ivo Andrić, 1946. godine
/Misija FRAMOST/
