U jedno sunčano jesenje jutro šetam proplancima moga zavičaja i divim se ljepoti prirode… Šuma poprimila prekrasne boje jeseni, a lagani povjetarac rasipa lišće po polju kao latice cvijeća.
Jedan list pade točno na moj dlan i tu osta. Pogledam ga i čujem tihi šapat i jecanje. To list na mom dlanu progovori… Počinje priču svoga života, a ja se u uho pretvorila…
”Rodio sam se u jedno lijepo proljetno jutro. Bio sam tako mali da bi na nokat stao. Svaki dan me grijalo toplo sunce, a budile ptičice svojim slatkim cvrkutom. Kupao sam se na proljetnoj kiši i tako rastao. Igrao sam se s pticama, pčelama, bubama,… divio se raznobojnom cvijeću, posmatrao razdraganu igru djece i uživao. Vjetar me milovao i za laku noć uspavanku pjevao. Svakim danom sam sve više jačao i rastao. Ali jedno jutro hladno osvanulo… Osjetih neki umor i bol u svome tijelu. Hladni vjetar hoće me s grane strgnuti, a ja se grčevito držim jer ne želim umrijeti. Pa zar je došao kraj mome životu?!… Ja bih još živjeti htio. I još mnogo toga vidjeti. Zato te molim zadrži me, nemoj me baciti da strunem!… Makar ostario i sasušio se – krasit ću tvoj dom. Ponesi me sa sobom!!”
Bilo mi je žao tog zlatnog lista… Ponijela sam ga sa sobom, zalijepila na papir i uramljen sada krasi moj dom. Kada ga pogledam sjetim se te davne jeseni i životne priče mog zlatnog lista.
…
Autorica teksta: Šima Ivanković; suradnica Misije Framost i voditeljica kreativne radionice Zlatovez – sv. Barbara, Rudnik.
Foto: SaraD
/Misija FRAMOST/
