Tako plaha, bistra, valovita,
Tečeš gradom vjekovima.
Bunama, ratovima svjedok bila,
U svojim virovima kletve skrivala,
Djevojačke suze gutala,
U njedrima svojim mnoga srca zatomila.
…
Te davne 1945., 14. veljače u prvo svitanje,
Na Čistu srijedu, početak Korizme,
Dovedoše ti dušmani lica nevina,
Franjevačkim habitom uvijena,
Žicom vezana i probodena.
…
U tvoje ih vode ubaciše.
Za njih su krivi bili i tu im presudiše.
Krivi su bili što su Krista svjedočili,
Što franjevci se zovu i što su vjeru očuvali!
Jer habit dušmanima trn u oku bijaše,
Sa lica zemlje izbrisati ga htjedoše,
Posljednji pogled u nebo osuđenih fratara,
Kapljice njihove krvi to spriječiše.
…
Nad vodom tvojom rijeko,
Još uvijek njihove krunice trepere,
Iz krvi njihove novi habiti nikoše.
Vjera u Boga još jača bijaše,
Samostan što osta nijem i pust ponovno oživje,
Molitva i pjesma do neba se čuje,
Njihovom krvlju povijest se ispisuje,
Sjećanja na njih nikada ne umiru.
…
Progovori rijeko, progovori Neretvo,
Gdje si ih skrila?
Pod kojom stijenom oni počivaju?
Donosi li im netko ruže,
Čuješ li pjesmu anđela dok im pjevaju?
Reci im rijeko da novi samostan imaju,
Da njihove slike prkosno na oltaru stoje
Ružama uvijene, molitvom i pjesmom zagrljene,
Mnoštvom svećenika i puka proslavljene.
…
Nižu se godine i desetljeća,
A njihova imena kao pečat stoje,
Kao svjedočanstvo o jednom ružnom vremenu,
Kada su olovni vojnici gradom hodili
I zatrti htjeli sve što je Božje.
…
A nisu znali da će njihovom smrću
Oživjeti jača vjera u Boga,
Da će habiti samostane napuniti,
Vjeru i nadu u srca vjernika utisnuti.
…
Autorica teksta: Šima Ivanković; suradnica Misije Framost i voditeljica kreativne radionice Zlatovez – sv. Barbara, Rudnik
/Misija FRAMOST/
