Je li moguće živjeti jednim smirenim i opuštenim stilom života dok drugi oko nas trpe bijedu, nepravdu, dok različite vremenske nepogode odnose živote naših susjeda? Cilj nam nikako ne smije biti zatvarati vrata svoga doma pred svim navedenim i držati se po strani sa stavom: ne tiče me se.
Piše/ Autor: dr. sc. Ankica Baković
Tekst donosi: Svjetlorijeci.ba
Kako ostati miran kada smo svakodnevno preplavljeni informacijama o nemirima? Nemirima među ljudima, nemirima u prirodnim pojavama. Od poruka o opasnostima na konkretnoj razini, one koje se uistinu sada ovdje pored nas događaju, do poruka o možebitnim opasnostima koje se ne događaju, no mogućnost postoji. Svaka ljudska psiha ima svoje točno određene kapacitete. Svoje ograničenosti. Ograničen kapacitet tolerancije, ograničen kapacitet nošenja s određenim negativnim informacijama. Problemi na koje se žali sve veći broj ljudi su nastali upravo od preplavljenostima svim navedenim negativnostima. Ljudi se pitaju: kako ostati miran, kako očuvati zdrav razum?
U teškim vremenima, a ova vremena u kojima živimo možemo slobodno nazvati teškima, upravo na test dolazi izdržljivost ljudske psihe. I nažalost, događa se da mnogi ne uspiju izdržati sve navedene pritiske te razvijaju mnogobrojna ponašanja koja u konačnici dovode i do oboljenja.
Usmjereni prema sebi
Ali, kako da ne brinemo? Je li moguće živjeti jednim smirenim i opuštenim stilom života dok drugi oko nas trpe bijedu, nepravdu, dok različite vremenske nepogode odnose živote naših susjeda? Cilj nam nikako ne smije biti zatvarati vrata svoga doma pred svim navedenim i držati se po strani sa stavom: ne tiče me se. Usmjerenost jednih na druge, međuljudski odnos je ključ za mentalno zdravlje. Za mentalno zdravlje svakoga od nas. To znači, i ako se mene nedaća nije dotakla i osobno imam blagostanje tijela moje biće čezne za drugom osobom uz koju jedino mogu ostvariti smisao svoga postojanja.
Jako trpe mnogi u zapadnom svijetu koji su očito pogrešno zaključili kako za sretan život je dovoljno da imaju dom, jesti i piti, a odnos prema drugom čovjeku svode na: „briga me za njega, šta će mi on”.
A naša psiha? Što s njom? Zar ne postoji nikakva razlika između potreba koje ima čovjek i potreba koje ima jedna životinja? Dom, jesti i piti, moći sebi što želim kupiti, otputovati, sve su to prvi ciljevi za kojima se čovjek jako brzo pomami. No, iza svega toga kako vrijeme prolazi ostaje gorka spoznaja do koje dolazi osjećajem osobne unutarnje praznine: fali drugi. Netko uz koga mogu podijeliti osjećaj sreće i na tom putovanju na koje idem, tko će mi reći riječ pohvale za osjećaj osobne važnosti nakon kupovanja nečega meni vrijednoga, netko s kim ću moći u zabavi uživati i na kraju, netko tko me se sjeti da postojim, netko kome pripadam. Sve to današnji čovjek je olako zanemario uz okrenutost isključivo prema sebi i zadovoljavanju svojih potreba.
Samootuđenje
No, eto nesreće u toj sreći: naša psiha je tako satkana da bez odnosa s drugim ne mogu ispuniti svoje psihološke potrebe za ljubavlju, zabavom, slobodom, osjećajem vrijednosti. I onda raskrsnica. Okrenuti se povezivanju s drugim ili patnju zbog neostvarenih odnosa zamaskirati radoholičarstvom, kupovanjima, ovisnostima. Koji izbor vodi kamo, već možemo i sami pretpostaviti. Sve češće možemo naići i na jedno naizgled zgodno alternativno rješenje za ispunjavanje praznine zbog neostvarenih odnosa s drugim ljudima a to je: stvaranje odnosa sa životinjama. Kućni su ljubimci, kako ih se zove, za sve veći broj ljudi u zemljama materijalnoga blagostanja, često samo sredstvo za popunjavanjem praznina koje su nastale uslijed nedostatka odnosa s drugim čovjekom. Ne čudi stoga kada čujemo kako se vlasnici obraćaju svojim ljubimcima sa: dođi mami, dođi tati i sl. No, sve je to samo „imitacija” dobrih odnosa koji u konačnici su temelj za ljudsku sreću. Stoga se narativ i stav prema drugom čovjeku „briga me za njega, šta će mi on” pokazao kao stranputica koja vodi u osobnu propast onoga tko u taj narativ povjeruje. Na početku, bilo je veliko olakšanje prihvatiti nove pomodarne stilove života „svatko svoj život živi, briga me što rodbina misli, nema potrebe da se više okupljamo i posjećujemo to je primitivno, dosta dva puta godišnje”. No, taj put koji vodi do otuđenja i nosi jedno olakšanje od nastojanja da se dopadnemo drugima i ponašamo po unaprijed definiranim uzusima, doveo je do potpuno druge krajnosti i samootuđenja s krizama identiteta u kojima pojedinac luta bez jasne spoznaje o samome sebi.
Snaga zajednice
Zajednica je oduvijek bila svojevrsni moderator i korektiv ljudskih ponašanja. Od puste težnje da se otrgne od utjecaja zajednice i domogne „slobode”, koja se s vremenom sada pokazuje samo kao privid, pojedinac sada postaje zarobljen u osobnom neznanju o svom vlastitom identitetu: Jesam li muško ili žensko ili nešto treće, jesam li uopće čovjek, životinja ili nešto treće. Kud boljega pokazatelja kamo nas dovede „briga me za njega, šta će mi on”.
Bez odnosa nema mi mene. Drugi meni treba da bih ja bio u svojoj nutarnjoj ravnoteži. Sve ono što ja jesam mogu jedino ostvariti odnosom s drugim čovjekom. Ne s biljkom ili životinjom. I biljke i životinje nam sigurno mogu poslužiti za uljepšavanje naše svakodnevnice, no za puninu ostvarivanja naše psihe potreban je drugi s psihom na istoj razini. A to sigurno nisu životinje. Naravno, lakše je. Lakše je ići na povezivanje i ostvarivanje odnosa kroz koji ću pokušati zadovoljiti svoju potrebu za npr. ljubavlju sa životinjom nego s čovjekom. Lakše je tumačiti sebi ponašanje životinje u smjeru koji meni odgovara i s kojim je meni dobro nego dobiti riječi koje mi teško padaju i nisu ono što bih želio čuti od drugoga čovjeka. Ljudi kažu kako im se obraduje životinja kad ih vidi, dočeka ih kad dolaze u prazni dom. Teško je prihvatiti da životinja pojedinca povezuje s iskustvom ugode koje je iskusila uz toga pojedinca (npr. hrana, igra) te da se raduje uz asocijaciju da bi mogla ponovno doći do neke svoje dobiti uz toga vlasnika kada ga ugleda. Sve to može biti čovjeku samo na korist i sreću, no nikako kao zamjena za drugoga čovjeka. Drugi čovjek mi treba.
Nedavno sam čula jedan zanimljiv komentar moga klijenta koji kaže kako prije nisi „morao” misliti koliko si pametan, dobar ili pošten, kaže, sve bi ti selo već reklo. To iskustvo mogu povezati i sa situacijama s kojima se susrećem u svojoj praksi. Dolaze mi ljudi s diplomama koji na testovima inteligencije koje rade za liječnička uvjerenja za posao jedva postižu minimalne bodove. Zaključujem kako su morali do svoje odrasle dobi već imati iskustvo da im netko kaže da za nešto ipak nisu nadareni i da bi bilo bolje da vide u čemu su dobri i tome se okrenu. No, možda je učiteljica mislila neka ide dalje neću se zamjeriti. Kad su došli kod nastavnika, možda su rekli, ma kad ih je učiteljica puštala ni ja ne želim konflikte te isto im se ponovilo i s profesorima u srednjoj školi. Na fakultetu je isto možda netko rekao, ne usudim se donijeti odluku da student ne prođe ispit, otići će na drugi fakultet, a svaki student nam je dragocjen jer je fakulteta puno te je konkurencija jaka. I, evo tu smo gdje jesmo. Test inteligencije ne može zadovoljiti a diplomu već ima. Tko se usudi reći današnjem čovjeku: stani, nisi dobar u tome kad većina živi s uvjerenjem „mogu sve”. No, tada frustracija i razočaranje kroz život su neminovni jer situacija na terenu je najbolji test naših sposobnosti.
Usmjereni prema drugima
Zaključno, postoji vrlo jednostavan način kako možemo prepoznati kvalitetu odnosa i tko je moj bližnji definiranjem samoga pojma odnosa. Naime, odnos je moje ponašanje pomoću kojega ja uz drugoga zadovoljavam svoje potrebe (za pripadanje, vrijednosti, zabavom, slobodom), uz najvažniji dio definicije, vodeći računa i o potrebama drugoga. U svojoj svakodnevnici možemo susresti sve veći broj ljudi koji imaju psihopatska ponašanja u odnosima koje razumiju isključivo kao područje u kojem oni zadovoljavaju svoje potrebe uz drugoga, no bez ikakvoga vođenja računa i o potrebama druge osobe. Dakle, drugoga tumače isključivo samo kao sredstvo „za poslužit se”. Preispitajmo svoje odnose. Možda ćemo se iznenaditi kad i kod sebe prepoznamo takva shvaćanja odnosa. Doskočimo sebi i produbimo odnose na jednu kvalitetniju razinu. Brinimo se o svojim bližnjima. Uložimo trud da drugome bude ugodno uz mene, da svoje potrebe uz mene može zadovoljiti. Dajmo mu sa svoje strane poruku da mi je važan, ugodan, zabavan, da mi je drago da ga imam uz sebe. Na taj način, ne samo da činimo dobro za mentalno zdravlje drugoga već, ključno, stvaramo prostor odnosa u kojem se mi možemo ostvariti i doći do svoje unutarnje ravnoteže. Ne mogu biti prijatelj ako nema drugoga kome ću biti prijatelj. Bez druge osobe ne mogu biti supružnik, ne mogu biti brat/sestra, susjed. Bogatstvo nas kao osoba dolazi iz broja uloga koje u životu imamo. Svaka naša uloga u životu koju imamo vezana je uz drugoga. Da bih tu ulogu ostvario, treba mi drugi. Uz drugoga sam ja bogatiji i mentalno stabilniji. Brinimo se o svojim bližnjima, trebaju nam.
*Više na poveznici izvora: https://www.svjetlorijeci.ba/briga-me-za-drugoga-sta-ce-mi-on/?fbclid=IwY2xjawI8KtRleHRuA2FlbQIxMQABHUSpiN2n73WEWlOv4VIzNEYv5dtr0JFgXpks0S7GLkxX4_Y5a8dxkDo8ZA_aem_r3LhdSG221n7jJOHFg-xyQ
…
Izvor/ Tekst preuzet sa: Svjetlorijeci.ba
Foto: Frane Galzina, Split
/Misija FRAMOST/
