Modernom čovjeku nove stvari pomažu da uštedi vrijeme, a onda nakon što je uštedio to vrijeme, ne zna što bi s njim pa troši svoj novac kako bi ubio vrijeme koje je uštedio. Nije ni čudo da u toj besciljnosti koja se ponavlja iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, čovjek izgubi nadu.
Piše/ Autor: Estera Nižić
Tekst donosi:Svjetlorijeci.ba
U vrijeme kada je pisao sveti Toma Akvinski kršćanski su naučitelji mahom odbacivali Aristotelovu filozofiju, koju je Toma uspio pomiriti s kršćanstvom tako da se mnogima Aristotel mogao činiti većim kršćaninom nego drugi koji su se poslije tako deklarirali. Mislim da bi za kršćane danas bilo korisno prebaciti još jednu vodu na naš mlin. Radi se o tekstovima Erica Fromma, psihoanalitičara i sociologa koji je živio i radio u SAD-u, a po podrijetlu je bio Židov iz Njemačke.
Nada
U ovoj jubilarnoj godini poseban se fokus stavlja na nadu, jednu od stožernih kršćanskih kreposti. Stoga bih na početku te iste godine podsjetila na jednu misao Erica Fromma koja govori o razlozima zašto je zapadni čovjek izgubio nadu. On kaže da se to gubljenje nade posebno izrazilo nakon Prvoga svjetskog rata, nakon što su se dogodile velike katastrofe za ljudsko čovječanstvo. Kvarenje zapadne civilizacije išlo je ruku pod ruku s njezinim industrijskim razvojem. Nakon industrijske revolucije stupanj materijalne proizvodnje se toliko povećao da je doveo do velikoga povećanja životnoga standarda koji bi bio nezamisliv ljudima koji su živjeli stotinjak godina unatrag. S tim porastom standarda dogodilo se da velika većina ljudi može zadovoljiti dotad strane i legitimne potrebe, ali uz pojavljivanje novoga sociološkog fenomena nazvanog glad za potrošnom robom. Fromm to stanje gladi uspoređuje sa situacijom kao kada se depresivan čovjek prejeda od tuge ili mu se stvara prisilna želja da kupuje stvari. U slučaju gladi za potrošnom robom suvremeni čovjek želi što više toga posjedovati i što više novih stvari upotrebljavati, vjerujući da će njegov život tako postati bolji. Moderan čovjek obrazlaže da njemu sve te nove stvari pomažu da uštedi vrijeme, a onda nakon što je uštedio to vrijeme, ne zna što bi s njim pa troši svoj novac kako bi ubio vrijeme koje je uštedio. U industrijaliziranim zemljama čovjek se sve više pretvara u pohlepnoga, pasivnoga potrošača. Fromm to sažima ovim riječima: Stvari se ne nabavljaju da bi poslužile usavršavanju čovjeka, nego je čovjek postao slugom stvari, i kao proizvođač i kao potrošač.
Koliko je ova praksa modernoga čovjeka besmislena toliko je istinita. Nije ni čudo da u toj besciljnosti koja se ponavlja iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, čovjek izgubi nadu. Ono gdje čovjek najčešće izgubi nadu je u pogledu smislenosti vlastitoga života. Ako smo upali u ovaj vrtlog o kojem govori Eric, naravno je da se čini kako život nema smisla. Bitno je spomenuti da dugotrajna nada u smislenost našega života rađa smislen život. Upravo je zato jako važno njegovati krepost nade, a evo jednoga od načina koji preporučuje Fromm. Ova krepost uvijek je direktno povezana s krepošću ljubavi.
Ljubav
Mislimo da ljudi imaju strah da neće biti voljeni i prihvaćeni, ali svi ljudi imaju i nesvjestan strah da oni neće moći voljeti druge. Ljubiti znači posjedovati ljubav prema svakome, a ne samo prema članovima svoje obitelji. Ako ljubimo samo svoje bližnje, koja je razlika između nas i nevjernika? Ljubav bi trebala postati naša karakterna osobina, ona mora postojati u našim odnosima s članovima obitelji i prijateljima jednako kao i s ljudima koje srećemo na poslu, u trgovini ili u prometu. Ako nemamo ljubavi za ljude koji su nam strani, vrlo teško da ćemo imati ljubavi i za one koji su nam bliski. Svi znamo ideal ljubavi prema bližnjemu koji nam je zapovjedio Isus. Ljubi bližnjega svoga kao sama sebe. A činimo li mi to? Ono što danas naše odnose obilježava, u najboljem slučaju, jest princip korektnosti. Norma kršćanske ljubavi ide puno dalje od etike korektnosti. Ona znači voljeti bližnjega, brinuti se za njega, a ne ga samo tolerirati. Etika korektnosti nalaže poštovanje prema drugima, ali mi smo pozvani voljeti, a ne samo poštovati. Ako je čovjek izgubio nadu, kao što sam na početku spomenula, zbog rata, velikih holokausta i zbog sve veće želje da posjeduje a ne da ljubi, onda se mi moramo učiti ponovno ljubiti.
Fromm je rekao da ljubav prema drugima i prema samima sebi nisu alternative. Ako netko može samo voljeti druge, a ne i sebe, onda on ne može voljeti uopće. Ljubav uvijek podrazumijeva brigu za druge, odgovornost, respekt i znanje. Kako za druge tako i za sebe. Respektirati drugoga znači prihvaćati drugoga onakvim kakav on jest i poticati njegov razvoj da on postane najbolja osoba što može biti, a ne da postane vrsta osobe kakva nama najviše odgovara. Znanje je poznavanje drugih, ispravno tumačenje njihovih emocija, uz puno razumijevanja. Takva ljubav je orijentacija karaktera, ona ne traži savršeni objekt koji bi ljubila, već ljubi sve ljude i samoga sebe. A da bismo u sebi razvili takvu ljubav, bitno je razviti se do stanovišta poniznosti. Narasti da bi postao malen. Poniznost je uvjet ljubavi, mi volimo kada odbacimo svoju ideju da smo sveznalice, svemogući i da su drugi tu da služe nama. Tek kad prihvatimo da smo svi jednako vrijedni, otvaraju nam se vrata slobode. Kako u duhu suvremenoga svijeta sve doživljavamo kao potrošnu robu, taj se mentalitet proširio i na naše odnose. Konzumiramo odnose dok imamo iz njih što iscijediti, a kad nam drugi postanu beskorisni idemo dalje. Ljubav nije zaljubljivanje, ljubav je ostajanje.
Život
Fromm primjećuje da je za većinu ljudi postalo nemoguće sjediti mirno, bez razgovora, pušenja, čitanja, pijenja… Mi stalno nešto moramo konzumirati, bilo duhovnoga bilo materijalnoga karaktera, kako bismo se obranili od vlastite tišine u kojoj nam progovara Bog, taman kao da nam on želi reći nešto loše. A On nam samo želi pokazati svoju ljubav. Baš nas zato sotona i pokušava uvijek udaljiti od naše tišine.
Suvremenom čovjeku život je vrijedan ako je on ostvario uspjeh stvarajući kapital i ako je na kraju života nagomilao što više stvari. To je ideja da je naš život poduzeće koje treba donijeti profit. Stoga se pitamo koja je to suma stečenoga bogatstva koja bi naš život učinila smislenim? Život je jedinstven dar i on se ne može mjeriti drugim vrijednostima, ali mi ga nažalost poistovjećujemo sa sve većom trkom u nagomilavanju materijalnih stvari koje i ne koristimo. Važno je samo imati. Stvari su postale važnije od našega života. I onda kada se ispod sve te besmislenosti čovjek počne osjećati depresivno, kad mu postane dosadno, rješava samo simptome. Traži različite oblike zabave da zaboravi na svoju dosadu, koju ne rješava fundamentalno tako što bi postao produktivan, djelatan, spreman ljubiti i davati, već samo suzbija manifestacije dosade gutajući uvijek nove sadržaje, knjige, filmove, hranu, igrice, modu i tako dalje.
Fromm je u svojoj knjizi Zdravo društvo napisao: „Nesumnjivo da je primitivno selo, gdje još uvijek postoje stvarne svetkovine, zajedničko umjetničko izražavanje, a nema uopće pismenosti, kulturno naprednije i mentalno zdravije nego naša obrazovana kultura koja čita i sluša radio.”
Naše su kršćanske svetkovine puno više od zajedničkoga umjetničkog izražavanja i daleko im je veća svrha od očuvanja kolektivnoga mentalnog zdravlja. One su srž i esencija, izvor života i zdrave produktivnosti, stalni podsjetnik da smo pozvani na ljubav. Sveta misa, zajednička i individualna molitva su svetkovine koje bude nadu. Prevedeno na suvremeni jezik računice i zdravoga profita, što više misa i molitve, to više nade i smislenoga života. Frommove su poruke jedne od onih koje nas razbuđuju, jer na budnost smo pozvani, i ako ih ne uzimamo samo s ciljem da imamo smislen i produktivan život, već kao sredstvo da pogodimo metu vječnoga života, one mogu i nama kršćanima biti od velike koristi!
*Više na poveznici izvora: https://www.svjetlorijeci.ba/umijece-ljubavi/?fbclid=IwY2xjawI-xWdleHRuA2FlbQIxMQABHZgCUBUnK6fCa8AwiVEoWoqj8wsG0VIwuvAZlnSy_fBKYkEFz3csrA-x0g_aem_DkBgKbdZ9h7NOA3pgMWddw; zapratite i na: Svjetlo riječi
…
Izvor/ Tekst preuzet sa: Svjetlorijeci.ba
Foto: SaraD
/Misija FRAMOST/
