Dani sjećanja Čapljina 2020

Čapljina: Služena sveta misa za fra Petra Sesara, časnu sestru Reginu Milas i sve pobijene u veljači 1945. godine

3. veljače 2020. | Duhovna skrb

Prije 75 godina među 117 Čapljinaca ubijenih od strane partizana bili su i tadašnji župnik fra Petar Sesar i časna sestra Regina Milas.

U čapljinskoj crkvi svetog Franje Asiškog u sklopu programa „Dani sjećanja 2020.“ služena je sveta misa za pobijene Čapljince. Prije 75 godina među 117 Čapljinaca ubijenih od strane partizana bili su i tadašnji župnik fra Petar Sesar i časna sestra Regina Milas. Misno slavlje je predvodio fra Luka Marić u suslavlju s još osam fratara iz Hercegovine. U sklopu programa „Dani sjećanja 2020.“, a u organizaciji župnog ureda župe svetog Franje Asiškog i u sjećanje na 117 pobijenih Čapljinaca od strane partizana u veljači 1945.

Čapljinski DANI SJEĆANJA šalju snažnu poruku kako je život jači od smrti, ljubav od mržnje, istina od laži, dobro od zla… Tako, kroz različita događanja i kulturna pozornica Čapljine bit će znatno obogaćena u ovo vrijeme godine kada inače i nema nekih značajnijih kulturnih događanja. Veliku zaslugu u tom imaju fratri te Centar za obrazovanje i kulturu AKADEMIJA Čapljina.

Fra Petra Sesara uhitili dok je molio krunicu u crkvi u Čapljini.

Ratna i poratna ubojstva hercegovačkih franjevaca bila su tako česta da je više nego očito da su bila sustavna i neselektivna. Partizansko-komunistička propaganda na različite se načine trudila da svoje zločine opravda, a žrtve prikaže krivcima koje je stigla zaslužena kazna. Iako su naknadno napisane »optužnice« u jugokomunističkom tisku uglavnom bile oblikovane protiv fratara općenito, u nekoliko slučajeva imamo primjere da je optužba »adresirana« na određenu osobu.

Jedan od takvih primjera je fra Petar Sesar, koji je ubijen dok je bio župnik u Čapljini. Na žalost, kao i kod mnogih drugih ubijenih hercegovačkih fratara, osim životopisnih podataka, nije nam ostalo mnogo toga što bi pomoglo da upoznamo njegov život i rad. Nije se bavio pisanjem teoloških djela, a svjedočanstva o njegovu životu i radu su oskudna jer se prikupljanju takvih svjedočanstva moglo krenuti tek kada su gotovo svi njegovi suvremenici već bili mrtvi, a najmlađi koji su ga izbližega poznavali već bili u staračkoj dobi. Na temelju onoga što nam je dostupno, pokušat ćemo ukratko opisati fra Petrov život i smrt o kojoj znamo više nego o nekoj drugoj njegovoj braći.

U obitelji Ante Sesara i Kate, rođene Ćuk, u župi Kočerin 2. travnja 1895. rodio se sin koji je na krštenju dobio ime Marijan. Nije nam poznato kada je kršten jer su matice poslije uništene. Razborito je pretpostaviti da je krštenje bilo odmah sutradan, ili najdalje nakon nekoliko dana, kako je tada već bio običaj. Marijan je pučku školu pohađao na Kočerinu od 1905. do 1909., a gimnaziju na Širokom Brijegu od 1909. do 1918. Studirao je filozofiju i teologiju i to u Mostaru (1918. – 1920.), Beču (1920. – 1921.) i Innsbrucku (1921. – 1922.). Vojsku nije služio.

Redovničko je odijelo obukao 17. rujna 1914. na Humcu. Prve je zavjete položio 17. rujna 1915., a doživotne 4. listopada 1918., na blagdan sv. Franje. Za redovničko ime uzeo je Petar. Za svećenika je zaređen 28. kolovoza 1921. u Beču.

Djeluje na Širokom Brijegu od 1922. do 1931. obnašajući različite službe: 1922. – 1925. bio je kapelan i kateheta; 1925. – 1928. samostanski vikar; 1928. – 1931. gvardijan i župnik. Službovao je kao župnik u Tihaljini 1931. – 1933., a zatim je godinu dana bio župnik u Gorici (1933. – 1934.). U razdoblju 1934. – 1943. bio je tajnik i ekonom Provincije u Mostaru, a zatim je 1943. – 1945. župnikom u Čapljini, što je ujedno bila i posljednja postaja na njegovu životnome putu.

Krajem Drugog svj. rata 1945 godine., sestre su iz Čapljine protjerane iz svoje kuće od strane partizana, a sestra Regina Milas je odlučila ostati sa svojim pukom. Partizani su je 1945. odveli iz sestrinske kuće – sa sobom je uzela samo dvije stvari: časoslov i krunicu. Prvo što su od nje zatražili je da skine redovničko odijelo, što je odbila rečenicom: “Ja to ne mogu učiniti jer bih tim činom prestala biti ono što jesam!” S grupom građana, strijeljali su je partizani ispred crkve svetog Franje u Čapljini. Mirno je čekala svoj red za egzekuciju gledajući svoje sumještane kako umiru. Kada je došao red na nju, svome ubojici dala je sat sa svoje ruke i mirno predala svoju dušu Kristu 2. veljače 1945. godine, upravo na dan osoba Bogu posvećenog života.

U Drugom svjetskom ratu (1941-1945) Čapljina je doživjela teška stradanja. Posebno su ta stradanja bila intenzivna 1945. godine kada su se stradali brojali ne u desetcima nego u stotinama i tisućama. Svatko je brojao svoje mrtve, tražio i/ili čekao svoje nestale. Umjesto odgovora na brojna pitanja, nametnuta je nepravedna šutnja. I tako desetljećima. Ipak, danas o njima možemo i moramo govoriti, istraživati, za istinom tragati, od zaborava ih otrgnuti. Mi u Čapljini to već godinama činimo s dubokim ljudskim pijetetom i vjerničkom molitvom. Iskreno se nadamo da će jednoga dana Čapljina imati svoj DAN SJEĆANJA za sve stradale Čapljince, bez obzira na vjeru i naciju. Možda bi 2. veljače bio najprikladniji datum, jer su u samoj Čapljini taj dan stradali mnogi Čapljinci. To bi mogao – i trebao – biti dan najhumanijeg prisjećanja na stradale i nevine žrtve.

tekst: hercegovačkiportal.com

foto: Ante Boras

Osmrtnica.ba banner Hercegovackiportal.com banner Grude.com banner Radio-medjugorje.com banner Brotnjo.info banner

Misao tjedna

“Iskustvo nas uči da cijenimo one rijetke ljude koji nas štuju zbog onoga što jesmo…” (Gail Godwin)

“Od kakve nam je pomoći netko kome se možemo obratiti samo biranim riječima?” (Elizabeth Bibesco)