Nedjelju između Božića i Nove godine uvijek slavimo blagdan svete Obitelji: Isusa, Marije i Josipa. Na Božić smo bili usredotočeni na božansko Dijete, na Utjelovljenoga Sina Božjega, danas gledamo cijelu Obitelj.
Život svete Obitelji nije bio jednostavan ni lak, već težak, neizvjestan, ali to je bio ispunjen život. Njima je bilo glavno: vršiti volju Božju! Bog ih je vodio kroz poteškoće, on im je davao snagu!
Razmišljanja uz blagdan Svete obitelji
Posvećeni život i Sveta obitelj. Svetkovina Svete obitelji B. (Lk 2,22-40)
Vrijedno je ovu „Godinu posvećenoga života“, pri čemu se prvenstveno misli na redovnički život, staviti i u suodnos sa svetkovinom Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Misna čitanja za ovogodišnju svetkovinu Svete obitelji donose tekst iz Lukina evanđelja o prikazanju Isusovu u hramu, sukladno tada važećem Mojsijevu zakonu (Izl 13,2.11). Prikazanje djeteta Bogu možemo s pravom nazvati njegovim povećem Bogu. Činom „prikazanja“ djeteta Bogu roditelji iskazuju vjerničko uvjerenje da je dijete Božji dar, da za taj dar trebaju zahvaliti Bogu, te da dopuste Bogu da i on zajedno s njima skrbi za dijete. Ukratko, tim činom priznaju i prihvaćaju da su oni kao roditelji posrednici života a ne njegovi posjednici. Pravi pak Roditelj, gospodar ili „posjednik“, jest sam Bog.
No, prema toj jednostavnoj „vjeroispovijesti“ nije jednostavno živjeti. Prikazanje djeteta Bogu, čime ga između ostaloga stavljamo pod Božju zaštiti, nije ni roditeljima ni djetetu jamstveni list da se djetetu „ništa neće dogoditi“. Proročanstvo starca Šimuna izrečeno na samom činu Isusova prikazanja otklanja takve iluzije. O djetetu on kaže da je postavljeno „za znak osporavan“, a njegovoj majci Mariji kaže da će i njoj „mač probosti dušu“. Dapače, na tragu iskustva drugih Bogu posvećenih osoba, poput starozavjetnih proroka, a potom i novozavjetnih „posvećenih kršćana“, gotovo je pravilo da su te osobe „znak osporavan“. No, ono što je osporavano, makar to većina osporavala, nužno ne znači da nije ispravno i vrijedno. Naprotiv, u Božjem planu spasenja ljudi, to može biti iznimno vrijedno. Možemo na tom tragu napraviti i korak dalje pa reći da je mjera osporavanosti pokazatelj stupnja posvećenosti Bogu. To se odnosi kako na sve krštenike, jer krštenjem smo svi „Bogu posvećeni“, a još na osobit način na one koje nazivamo osobama posvećenoga života, tj. na redovnice i redovnike.
Možda nije teško povjerovati da ono što je od Boga a ljudi osporavaju, ima „dodanu vrijednost“. Međutim, da bi se potvrdila vrijednost kao takva, a potom i ona „dodana“, treba ponajprije učiniti čin „prikazanja“ ili posvećenja i prihvatiti osporavanje kao izvjesni popratni učinak „prikazanja“. Taj čin prikazanja ili posvećenja tako reći treba danomice „obnavljati“. Tek tako se može redovito „ubirati“ prihode dodane vrijednosti i/li „plaćati porez“ na dodanu vrijednost. Ne zaboravimo pritom da je i „plaćanje poreza“ znak dobrog „imovinskoga stanja“, „prometa“ ili dobrih prihoda. Cijena osporavanja može doista biti visoka, no, ono što je „skupo“ redovito i vrijedi. Dakle, može se reći da što više „plaćamo“ to više se posvećujemo.
To se pak ne ostvaruje na osnovi našega znanja, nego ponizne vjere kojom se „prikazujemo“ ili posvećujemo Bogu. Isusovi su se roditelji čudili ili „divili“ što je o njemu rekao starac Šimun i proročica Ana. No, sjetimo se kad je Isus kao dvanaestogodišnji dječak u hramu počeo, recimo tako, prakticirati ono što su njegovi roditelji učinili na njegovu prikazanju – posvetili ga Bogu, njegovi su ga roditelji prekorili: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili“ (Lk 2,48). Kad im je on uzvratio: „Zašto ste me tražili? Zar niste znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“, misleći pritom naravno na Oca nebeskoga, „oni ne razumješe riječi koju im reče“ (usp. Lk 2, 49-50).
To možemo nazvati prvim „osporavanjima“ Isusa. I doista, „osporavanje“ se često najprije događa u vlastitom domu. Iako „vlastit“, taj nam dom nije trajan. Onaj trajni je u onome što je Oca našega koji je na nebesima. Ono pak što je Oca našega nebeskoga duboko je zasađeno u svakom od nas. Roditelji se i nehoteći odnose prema djeci kao prema „svojoj slici i prilici“. Kolike god te sličnosti bile u svakom postoji ono osobito, ono različito u čemu počiva tajna Božjega kraljevstva, a to je ono što najprije trebamo tražiti, a sve ostalo će nam se nadodati (usp. Mt 6,33).
Prisjetimo se na ovom mjestu također da je rodbina u Nazaretu htjela uhititi Isusa jer se govorilo da je „izvan sebe“. Htjeli su spriječiti njegovo djelovanje jer su smatrali da ih sramoti. Tako dakle osim roditelja i šira rodbina želi u pojedincu vidjeti „svoju sliku“. To isto na svoj način čini uža i šira društvena zajednica, a jednako tako i vjernička i redovnička. Nagnuće k „uniformnosti“ napast je svih oblika zajedničkoga života. Ma gdje bili nigdje nam samostalnost, tj. sloboda nije darovana. Njezine su porođajne muke dugotrajne.
Jedna od bolnih faza ljudskoga odrastanja jest osamostaljivanje. Uvijek je teško ostvariti vlastitu i prihvatiti samostalnost drugih, osobito onih nama „podređenima“, prvenstveno u slučaju roditelja i djece. Kad neki članovi obitelji odrede svoju samostalnost ostvariti u redovničkom pozivu, to zna biti prava obiteljska drama. Jer u takvim slučajevima roditelji i rodbina (kao) „znaju“ da to nije pravi put za dotičnoga člana obitelji navodeći pritom kojekakve „razloge“ sve do onih da je dotična ili dotični „izvan sebe“. Kad u tim slučajevima doista proglase da su dotični „izvan sebe“, zapravo je to najčešće pokazatelj da dotični jesu „pri sebi“ i žele ostati „pri sebi“. To pak ne znači da je samostalnost onih u redovničkim zajednicama neupitna. Neki će teret odgovornosti koji sa sobom nosi samostalnost izbjegavati skrivajući se pod plašt redovničke poslušnosti. Poglavari će pak potrebu kontrole članova svoje redovničke zajednice zamagljivati sebi i drugima tražeći „pod poslušnost“ da njihovi „podređeni“ izvršavaju njihovu volju, izjednačujući često svoju volju s voljom Božjom. Sve nas to upućuje na složenost „prikazanja Bogu“ ili posvećenoga života, kako onog „običnih“ kršćana tako i onog redovničkoga. Ideal i stvarnost, poslušnost i neposlušnost, razumijevanje i nerazumijevanje tijesno su isprepleteni. Samo ih se ispravno može živjeti u istinskoj poslušnosti Bogu. Blizina je u obiteljskim odnosima, tako i u redovničkim, poželjna, ali je odstojanje jedno od pokazatelja njezina zdravlja. Dakle, i blizina i odstojanje!
Likovi starca Šimuna i proročice Ane svakako mogu pridonijeti razumijevanju složenosti „Bogu posvećenoga života“ (kršćanskoga i redovničkoga). Osim sijedih vlasi, starcu Šimunu autoritet daje njegova nepokolebljiva vjera u ispunjenje Božjih obećanja. U vjeri i životnoj mudrosti on može nositi životne suprotnosti u svom srcu. S jedne strane raduje se Isusu kao obećanom Spasitelju svoga naroda, a s druge pak strane proročki navješćuje patnju i majke i sina. Svaki se čovjek rađa s ta oba pola.
Proročica Ana svoju je mudrost stekla i vjeru osnažila prolazeći kroz sve tri faze životne putanje jedne žene: djevojka, supruga i udovica. Svoju mudrost i vjeru produbljivala je neprestanom molitvom. Sam njezin život njezino je prorokovanje: „danju i noću služila (je) Bogu“. Ona „se prikazala“, tj. posvetila Bogu u „dobru i zlu“ svoga života, u kući i hramu.
To dvoje ljudi predstavljenih kao stranci Isusovoj obitelji, doimaju se kao njezini članovi. Kao da nam evanđelist Luka želi odaslati poruku da svaka obitelj mora imati mudre „starce“, starce koji svojim životom obavljaju službu proroka, tj. Božjih glasnika. Oni su pamćenje obitelji u kojem je sabrana životna mudrost i plodovi življene vjere. Naravno, to je pamćenje u službi budućnosti članova bilo matične ili redovničke obitelji.
I Ana i Šimun predstavljaju zrelo prikazanje Bogu, predstavljaju osobe posvećene Bogu poslušnom vjerom. Oni „stoje“ uz dijete, prikazano Bogu, kao živi hram u kojem dijete napreduje u dobi i mudrosti pred Bogom i ljudima. Tako dijete u „starcima“ ima školu života, a „starci“ u djetetu potvrdu ispunjenja Božjih obećanja. Takvi su „starci“ potrebni redovničkim obiteljima ali jednako tako i društvenoj, političkoj i svakoj drugoj zajednici. Sveta obitelj s pravom je „posojila“ te dvije „starije“ osobe, a to se dogodilo ne posve slučajno upravo u hramu Božjem. Neizravna je to sugestija da u nedostatku takvih članova u matičnoj obitelji obitelj takve članove treba „posvojiti“. Mudro je potražiti ih „u hramu“. (fbv)
/gospa-sinjska.hr/
