Obrativši Timoteja na kršćanstvo smatrao je ipak sv. Pavao da ga mora podvrgnuti obrezanju. Bez toga bi mu židovski čistunci odviše smetali u njegovu apostolskom radu. Na drugom i trećem Pavlovu apostolskom putovanju bio mu je Timotej vjeran drug i pratilac. O drugom Pavlovu misijskom putovanju Djela apostolska pišu da je prolazio Sirijom i Cilicijom utvrđujući tamošnje crkve. “Poslije toga stiže u Derbu, zatim u Listru. Tu bijaše neki učenik imenom Timotej, sin pokrštene Židovke, a oca Grka. Uživao je dobar glas među braćom u Listri i Ikoniju. Pavao ga odluči povesti sa sobom te ga obreza zbog Židova koji su se nalazili u onim mjestima: svi su, naime, znali da mu je otac Grk. Dok su prolazili kroz spomenute gradove, nalagali su im da vrše odredbe što su ih donijeli apostoli i starješine u Jeruzalemu. A crkve se utvrđivahu u vjeri i svaki dan bivahu brojnije” (Dj 16, 1-5).Kad je Pavao pisao poslanice iz prvog rimskog sužanjstva, bio je s njime i Timotej. Evo dokaza za to: “Pavao i Timotej, sluge Krista Isusa, svim svetima u Kristu Isusu koji su u Filipima, s nadglednicima i pomoćnicima” (Fil 1,1). “Pavao, apostol Krista Isusa voljom Božjom, i brat Timotej, Kološanima, svetoj i vjernoj braći po Kristu” (Kol 1,1). “Pavao, sužanj Krista Isusa, i brat Timotej Filemonu, našem ljubljenome suradniku, i sestri Apiji, našem suborcu Arhipi i crkvi koja se sastaje u tvojoj kući” (Fil 1,1-2).
Kad se prvi Pavlov postupak u Rimu sretno završio, Timotej se vratio na istok, vjerojatno sa samim apostolom naroda. Tu ga je on ostavio za predstojnika crkve u Efezu. “Kao što sam te molio kad sam odlazio u Makedoniju (tako te i sada molim) da još ostaneš u Efezu, da naložiš nekim ljudima da ne naučavaju krivih nauka i da se ne bave bajkama i beskrajnim rodoslovljima, koja više promiču prepiranja nego Božji naum spasenja osnovan po vjeri” (1 Tim 1,3-4).
Poslije toga nemamo više podataka o Timoteju, osim što ga sv. Pavao u teškim okolnostima svoga drugog rimskog sužanjstva kao najmilijeg i najvjernijeg suradnika poziva u Rim. “Gledaj da dođeš brzo k meni, jer me Dema ostavio iz ljubavi prema ovome svijetu i otišao u Solun. Krescent je otišao u Galaciju, Tit u Dalmaciju. Jedini je Luka sa mnom. Uzmi Marka i dovedi ga sa sobom, jer mi je vrlo koristan za službu! Tihika sam poslao u Efez. Kada dođeš, donesi mi kabanicu koju sam ostavio u Troadi kod Karpa i knjige, osobito pergamene! Kovač Aleksandar zadao mi je mnogo zla; platit će mu Gospodin po njegovim djelima. Njega se i ti čuvaj, jer se vrlo protivio našem propovijedanju. Za prve moje obrane nitko mi nije pritekao u pomoć; štoviše, svi su me ostavili. Neka im to Bog ne uračuna!” (2 Tim 4,9-16).
Kao svome najmilijem i najvjernijem suradniku sv. Pavao je upravio Timoteju dvije poslanice. U Prvoj ga kao mladog crkvenog starješinu upozorava da bude budan protiv krivih učitelja. Poučava ga o disciplini unutar crkvene zajednice, o odnosu prema vlastima i o biskupskim dužnostima. U njoj se nalazi i jedna od najstarijih kršćanskih molitava: “Kralju vjekova, besmrtnomu, nevidljivomu, jedinom Bogu, čast i slava u vijeke vjekova! Amen” (1 Tim 1,17). U Drugoj poslanici Pavao, predosjećajući skori svršetak, potiče vjernog suradnika Timoteja da sve sile posveti Evanđelju te da čuva pravovjerje. Tu poslanicu mnogi smatraju Pavlovom duhovnom oporukom. Vjerujemo da je sveti Timotej primio k srcu pisma svoga dragog učiteljaj Pavla i da je prema njima dobro izvršio svoj životni zadatak.
Sveti Tit potječe iz poganske grčke obitelji. Obratio ga je vjerojatno sam Pavao koji mu u poslanici piše: “Titu pravom sinu po zajedničkoj vjeri” (1,4). S Pavlom je pošao i na apostolski sabor u Jeruzalem gdje nije bio primoran da se obreže. Apostola naroda pratio je na njegovu trećem misijskom putovanju. O tome piše sv. Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima: “Kada dođoh u Troadu da propovijedam Kristovu Radosnu vijest, iako mi se tu otvoriše vrata u Gospodinu, ne imadoh duševnog mira budući da tu ne nađoh svoga brata Tita. Zato se oprostih s braćom i zaputih se u Makedoniju” (2 Kor 2,12-13).
Kad je sveti Pavao poslije prvog rimskog sužanjstva u Rimu pisao poslanicu Titu, on je upravljao crkvom na otoku Kreti. Apostol ga je zvao u Nikopol, grad na obali Jonskog mora. Tit je kasnije otišao u Dalmaciju.
Poslanica Titu daje naputke o svojstvima kandidata za crkvene službe, o različitim skupinama vjernika, o odnosima kršćana s vlastima i ostalim građanima te o budnosti protiv krivih učitelja. Tit je bio među najrevnijim kršćanima pa je takav bio i kao dušobrižnik. Bio je osoba Pavlova velikoga povjerenja pa ga je apostol poslao u Korint da ondje sredi crkvene prilike. Kasnije ga šalje opet u Korint kao nosioca Druge poslanice Korinćanima i kao organizatora sabiranja milostinja za jeruzalemsku Crkvu.
U Poslanici Titu sv. Pavao piše za sve nas i ove utješne riječi: “I mi smo, naime, nekoć bili nerazumni, buntovnici, lutalice, robovi mnogovrsnih požuda i sjetilnih užitaka, živeći u zloći i zavisti, odurni mrzitelji jedni drugih. Ali kad se očitova dobrota Boga, našega Spasitelja, i njegova ljubav prema ljudima, tada nas – ne zbog pravednih djela koja smo mi učinili, već po svom milosrđu – spasi kupelju ponovnog rađanja, obnove koju čini Duh Sveti koga obilno izli na nas po našem Spasitelju Isusu Kristu, da, opravdani njegovom milosti, budemo baštinici vječnoga života kojemu se nadamo. Ovo je sigurna riječ, i hoću da ovo uvijek tvrdiš, da bi se oni koji vjeruju u Boga nastojali posvetiti vršenju djela ljubavi. To je dobro i korisno ljudima” (Tit 3,3-8).
