Sveta Jozefina Bakhita afrička je svetica iz Sudana, koja je rođena 1869. god. u uglednoj obitelji, ali su ju u dobi od 5 ili 9 godina, dok je pomagala roditeljima u polju, oteli Arapi i prodali trgovcima robljem, te je, postajući vlasništvom raznih robovlasnika, doživljavala velika ponižavanja i mučenja. Kako je od otmice doživjela velike traume, zaboravila je i vlastito ime, pa su joj ime Bakhita dali njezini robovlasnici. Moglo bi se nazvati ironijom činjenica da joj ime znači Sretna.
Kad joj je bilo 10 godina, prodana je nekom turskom generalu u Sudanu, koji se posebno iživljavao nanoseći joj svakodnevne duboke rane bičevanjem, a također ju je dao tetovirati po trbuhu i grudima, kako bi ju označio kao svoje vlasništvo. Rane koje su nastale od tetoviranja i bičevanja obično je posipao solju, kako bi ostali ožiljci, pa je tako sa svojih 13 godina Bakhita nosila takva 144 biljega ljudske nečovječnosti.
1882. godine prodana je nekom talijanskom konzulu, a on ju je dvije godine poslije odveo u Italiju i ondje predao svomu prijatelju, trgovcu Augustu Michieliju, da mu bude sluškinja. Taj je bio, za razliku od svih prethodnih, pažljiv i obazriv prema budućoj svetici, a u njegovoj je službi provela tri ili četiri godine. U Italiji je upoznala kršćanstvo, a na krštenju je dobila ime Jozefina. Nadahnjivala se na životu i muci svoga Spasitelja, te je svakodnevno sve više rasla u duhovnoj snazi po kojoj je mogla oprostiti svojim mučiteljima.
Njezini su se vlasnici 1887. god. vratili u Afriku, dok je ona stjecajem određenih okolnosti nakon nekoga vremena zadobila slobodu, te je tako mogla još više izgrađivati svoju vjeru. Postala je redovnica, a svojom vedrinom i iznimnom snagom osnaživala je mnoge. Živjela je u samostanu 45 godina, radeći kao sakristanka, vratarica i vrtlarica. Kako joj se život bližio kraju sve je više obolijevala, tako da se na koncu mogla samo kretati u invalidskim kolicima, podnoseći teške muke. Takvu je svoju patnju prinosila Kristu patniku, i na takav način zahvaljivala Bogu što je imala milost suobličivati se svomu Spasitelju. Umrla je 8. veljače 1947., blaženom ju je proglasio sveti Ivan Pavao II. 1992. godine, a osam godina poslije – 2000. proglasio ju je i svetom.
Primjer svete Bakhite nuka nas na razmišljanje o robovlasničkim odnosima u povijesti i čestim velikim tragedijama koje su iza toga stajale, ali nuka nas i na razmišljanje o trgovini ljudima, koja je prilično raširena u naše vrijeme. Iako nam poneki primjeri pokazuju da robovlasništvo u konkretnim prilikama nije nužno moralo biti nepravedno, češće se ipak događalo da su robovi bili ljudi bez ikakvih prava i bez priznanja čovječnosti. O takva dva različita pristupa svjedoči nam i životopis svete Bakhite, prema kojemu su se prvih nekoliko vlasnika odnosili prema njoj na krajnje neljudski način, ali je zadnji pokazao poštovanje i razumijevanje.
Također, valja spomenuti da je u prvo vrijeme Crkve bilo općerašireno robovlasništvo, ali da je vjera u Isusa Krista i gospodarima i robovima davala smisao i snagu da odnosi jednih prema drugima budu u istinskom kršćanskom duhu. O tomu nam na svoj način svjedoči Poslanica Filemonu, a u kojoj sveti Pavao, nazivajući najprije sam sebe sužnjem Isusa Krista, potiče prijatelja Filemona da u bratskoj ljubavi primi nazad svoga roba Onezima, a koji mu je bio neposlušan i odbjegao. Pavlovim posredovanjem i propovijedanjem Onezim je postao kršćanin, a samom je Apostolu pogana puno koristio, no Pavao ga je poslao nazad Filemonu, kojega je također obratio, i to s riječima da ga primi ne kao roba, nego više od roba, kao dragog brata.
Ista vjera u Isusa Krista dala je i svetoj Bakhiti snagu da se bez mržnje i gorčine u srcu sjeća svojih tlačitelja, a isto tako da u ljubavi i zahvalnosti požrtvovno služi onom gospodaru koji joj je pristupio prijateljski i s poštovanjem. Pokazuje to kolika i kakva može biti ljubav nadahnuta Kristovim primjerom, odnosno da nema toga staleža i nema tako teških životnih okolnosti zbog kojih bi netko mogao tvrditi da ne može služiti Bogu. Sveta Bakhita nam je svojom ljubavlju, poniznošću i požrtvovnošću jasno ukazala na takav put, razumijevajući dobro svetopisamsku sliku koja nam stavlja pred oči Krista kako pere noge svojim učenicima i time nam svima pokazuje kako trebamo jedni drugima služiti.
No, valja primijetiti kako svi ne slijede takav Kristov primjer, nego naprotiv i danas žele gospodariti ljudskim životima, a u tom smislu valja istaknuti strašne oblike suvremenoga ropstva, koji nisu nimalo blaži od onih nekadašnjih. Takvo se ropstvo češće odnosi na krajnje oblike oduzimanja istinske slobode nekomu u obitelji, na poslu i u drugim naoko redovitijim okolnostima, bilo da je riječ o fizičkim ili psihičkim zarobljavanjima i zlostavljanjima, a još se više odnosi na umrežene lance trgovine ljudima, koji su doista neizmjerno velika ljaga na licu današnjega svijeta. Takva trgovina ljudima u svojoj je biti robovlasništvo, a po svom intenzitetu i rasprostranjenosti ne zbiva se samo u totalitarnim društvima, nego i u onima koje nazivamo demokratskima. Za tu će pošast papa Franjo reći da je najraširenije ropstvo 21. stoljeća, a podatci govore da je oko 40 milijuna osoba u svijetu izravno izloženo takvoj trgovini, s tim da je primjetan sve veći broj trgovine djecom. S obzirom da je to vrlo unosan posao, čini se da ima poveliki broj onih kojima, mimo ljudskosti i kršćanske ljubavi, to odgovara.
Zbog svega toga već se nekoliko godina 8. veljače obilježava Svjetski dan molitve, razmišljanja i djelovanja protiv trgovine ljudima, a koji je izravno nadahnut životom svete Bakhite, pa je razumljivo da se obilježava na njezin spomendan.
