Židovsko-antička predodžba kako dan počinje već predvečerjem toliko utječe na liturgiju, da se svetkovine i nedjelje liturgijski slave već večernjom prethodnog dana. Stoga nije ni neobično da također večer Velikog četvrtka pripada prvom danu vazmenoga trodnevlja – odnosno Velikom petku.
Ovo je, prema priručniku Adolfa Adama Slaviti crkvenu godinu, i sadržajno također
opravdano budući da je Isus na Posljednjoj večeri sakramentalno prihvatio svoju
žrtvu smrti na križu. I pranje nogu te večeri jasan je znak njegove ljubavi koja služi i
predaje se. Njegova muka na Maslinskoj gori, predanje njegovim neprijateljima,
uhićenje te iste večeri pravi je početak muke…
Liturgija večere Gospodnje oblikovana je ponajprije upravo spomenom Isusove
Posljednje večere i pritom je izvršena ustanova euharistije, zatim pranje nogu. Tako
na Misi večere Gospodnje treba sudjelovati cijela zajednica. Ovogodišnje Vazmeno
trodnevlje je izuzetak budući da se svijet globalno nalazi u jeku
pandemije koronavirusa, te su radi sprječavanja širenja istog poduzete mjere koje
zabranjuju kretanje, javno okupljanje… Uslijed toga zajednica će, umjesto fizičke
nazočnosti u crkvama, sudjelovati iz svojih domova.
Već ulazna antifona naviješta cjelokupnu temu čitavog uskrsnog trodnevlja (Gal
6,14). Spominje pashalni misterij u svome punom smislu i po muci razapinjanja već
svijetli radost i klicanje uskrsnuća i otkupljenja.
Govori se slava, a dok se pjeva pjesan zvone zvona koja zatim zašute do Vazmenog
bdjenja…
Ova šutnja zvona tijekom trodnevlja datira barem u karolinško vrijeme. Za razliku o
zvona prikladniji bi bili drveni instrumenti (čegrtaljke, klepetaljke…).
Slično kao sa zvonima, u mnogim mjestima se tijekom ovog razdoblja odriče i orgulja,
koje su se do kraja srednjeg vijeka sve više probijale kao bogoslužni glazbeni
instrument.
Glede čina pranja nogu, na Zapadu ga već u 4. st. (s iznimkom Rima), susrećemo
kod obreda krštenja. Sedamnaesti koncil u Toledu (694.) vrlo odlučno traži da se na
Veliki četvrtak u svim crkvama Španjolske i Galije obavlja taj sveti čin. Svaki bi biskup
ili svećenik morao po Kristovu primjeru prati noge svojim podanicima. U Rimu je taj
obred pak posvjedočiv od 12. stoljeća.
Obred je jednostavan: poslužnici dovode izabrane muškarce k sjedalima
pripravljenim na zgodnom mjestu, tada svećenik pristupi svakom pojedinom te mu
vodom polije noge i obriše uz pomoć poslužnika.
Poslije popričesne molitve, za bogoslužje Velikog petka u svečanoj procesiji prenose
se prethodno konsekrirani darovi u svetohranište sporednog oltara. Glavni se oltar
ogoli – denuntio altaris.
Zaključno se klanjanje Presvetom treba održati prema mogućnosti poslije ponoći,
dakako bez ikakve svečanosti. Ovaj običaj ima jako staru povijest, koja seže do u 2.
stoljeće.
J.P., KT
Na Veliki četvrtak bake bi molile jednu predivnu molitvu, koja ovisno od hrvatskog područja u kojem se moli ima razlika tek u riječima.
Snaga ove molitve u svakom obliku je neupitna!
O dušice grišna, bud’; u viri kripna,
Kad budemo putovali tžnnim putim, tisnim klancim,
Susrest će nas duh nemili i duh nečisti,
Pitat će nas, jesil’ moja il’ si Božja?
Reći ću mu: Nisam tvoja, jesam Božja
Bogu ‘oću i Bogu sam rekla
Na blagdanak na Veliki četvrtak izmoliti sto amena, sto jezusa i sto se puta prikrstit.
AMEN!
