Fra Martin Planinić je ispraćen iz župe Ploče-Tepčići gdje je kao župnik službovao od 1999. godine, prepustivši posljednjih godina svojoj braći-fratrima da nastave sveto djelo.
Svetu misu zadušnicu služio je fra Mile Vlašić uz koncelebraciju deset fratara iz Hercegovine.
Fra Martinovo tijelo je pokopano u obiteljsku grobnicu na groblju „Sv. Ivana Evanđeliste“ u Krehinu Gracu, gdje počivaju tijela i njegovih pokojnih roditelja.
Bogu smo zahvalni za našega fra Martina i njegov dugogodišnji rad na Božjoj njivi u Hercegovini! Hvala i fra Martinu za svu žrtvu koju je podnio za pravdu i istinu, za Božje kraljevstvo i svoju Hrvatsku!
Članovima obitelji brata Rade Planinića i svoj rodbini izražavamo iskrenu sućut! Svima koji su oko fra Martina medicinski, ljudski i logistički brinuli, od srca hvala!
Posebno dirljiv je bio oproštaj kojeg je pročitala Anita Selak ispred župljana Župe Sv. Ante Ploče – Tepčići. Donosimo ulomke.
“…Ti si zaista bio velik. Velik na oči, svojom pojavom. Velik domoljub. Velik povjesničar. Velik teolog. Velik intelektualac. Velik savjetnik. Velik ljubitelj istine. Velik vjernik. I moglo bismo još dugo nabrajati da bismo opisali kako si bio velik čovjek…”
“…Došli smo u nedjelju u svoju crkvu sretni, proslaviti Uskrsnuće našeg Spasitelja. A tamo nas dočeka šapat, umro fra Martin. Šok, muk i tugu smo potisnuli, a Uskrsnuće smo proslavili baš onako kako bi ti htio, ništa ispred našeg Gospodina. A onda smo vrijeme poklonili tebi u molitvama, mislima, sjećanjima, prepričavanjima…”
“…Tvoja korizma je davno počela. Odricanjem od najranijih dana tvoga života kad si ostao i odrastao bez svog oca… Odlučio si se odreći svoga svjetovnog života i posvetiti se Bogu i čovjeku. Ono što te uistinu krasilo fra Martine je ta tvoja odlučnost. Ti si odlučio i u svojoj odluci ostao do samog kraja. Bilo je fra Martine na tom putu puno muke. Dosta gorkih čaša žuči. Dosta trnovih vijenaca… Bilo je svega!”
“Našla se tu pokoja Veronika da obriše lice… ali ono što je fasciniralo je tvoja reakcija. Dok bi mi ljudi odmah uzvratili udarac, digli svoj glas i svoje reakcije branili … od tebe je bio samo mirni komentar: Ma pusti to!”
“Nikada osuda! Nikada ispravljanje! Nikada prozivka! To fra Martine može biti samo Božji dar i još jedna potvrda tvoje veličine.”
“Još jedna osobina je bila kod tebe je bila vrijedna divljenja. Apsolutni izostanak straha! Ti se nisi bojao ni buke, ni mraka, ni čovjeka, ni lopova, ni kazne, ni budućnosti, ni partije, ni bolesti. Kažu da čovjek što ima veću vjeru ima manji strah. Po ovome vidimo da si ti sve svoje strahove predao Bogu u koga si istinski vjerovao. Da tvoje pouzdanje nije bio čovjek nego Bog koji ti je pomogao na tom plemenitom putu kojem si hodio.”
“U skladu sa svojom odlukom služiti Bogu i čovjeku došao si kod nas u Tepčiće. Ostavio si, znamo to, brojne blagodati koje si imao da bi ostao vjeran svom stanju i bio uz Božji narod. Znao si uz što ideš, ali nisi mario. Tvoje je biti pastir. Kao i u svakoj zajednici i kod nas se našao pokoji Petar, koji se u tebe kleo pa te zatajio, netko jednom, netko triput. I ti si to znao, mirno gledao i nisi zamjerao. Neumorno, preko svih svojih granica, uz sva ograničenja koja nose bolesti i godine, ti si radio, služio kao da je sve bilo normalno, a znamo svi da nije. Bio si nam župnik, svećenik, prijatelj…”
“Nije te trebalo tražiti u toplini župnoga stana, niti se najavljivati na razgovor. Ti si dolazio k nama. Bio za našim stolom i živio naše radosti i žalosti. Ti si znao sve naše probleme. Kad bi znao da ima potrebitih za Božjom pomoći, ti nisi čekao da obitelj plati misu na tu nakanu, nego bi ti nazvao obitelj i rekao: Ja ću misu na tu nakanu reći, a vi ako hoćete možete doći. I za naše uznike u Haagu, nisi čekao tzv. službeni znak, nego si za njih svaki mjesec jednu misu rekao i preporučio ih Božjoj zakletvi. Ti si to radio od dana kad su odvedeni i tako godinama. Nisi to napravio samo uoči presude. Fra Martine, to rade samo rijetki i to je još jedna potvrda koliko i bio velik i poseban.”
“A mi ljudi, k’o ljudi. Došli bi tebi sa svojim željama, a može li ovako, a može li onako, a ti bi nam onako očinski, dobročinski rekao: Može sve srce moje, ako nije protiv Boga.”
“Još valja spomenuti. Kažu ljudi suprotnosti se privlače, a to je u našoj Župi bilo potvrđeno. Bože, kako se naš fra Martin radovao svakom djetetu. Rođenom i nerođenom. Onom na misi ili kojeg nađe kod kuće. On onoliko velik, ali srca mekog kao maslo. Nikad poslije mise nije žurio sjesti i odmoriti svoje teške noge nego bi svakom dijete potapšao velikim rukama po obraščićima tepajući: Ćiće moje!…”
“I svašta bi mi mogli reći o našem fra Martinu jer se puno toga dogodilo i prije i za vrijeme ovih dvadesetak godina. Ostavit ćemo to u svojim sjećanjima i prepričavanju. Na kraju, ostaje nam samo reći jedno veliko ljudsko hvala tom čovjeku. Hvala ti za sve ove godine služenja. Hvala ti za svu žrtvu koju si za nas podnio. Hvala ti za sve savjete i ohrabrenja. Hvala ti za sve molitve koje si za nas molio. Na Uskrs te Bog pozvao k sebi… ne smijemo biti sebični i plakati, nego se moramo zbog tebe radovati. Odmori svoje umorne noge, zaliječi svoju ranjenu dušu i uživaj u Božjoj blizini jer mi smo sigurno da ti Anđeli Nebeski već rane previjaju. Ta kome će, ako tebi neće. Mi ćemo se moliti Bogu za tebe, a ti se pomoli za nas jer još si ti naš, a mi smo tvoji… Do susreta u Vječnosti, počivaj u miru dragi naš fra Martine i čekaj nas! Pokoj vječni daruj mu Gospodine.”
Foto: Budimir Bošnjak
Foto: Ante Boras
Bog mu dao mir u slavi Uskrsloga!
Hercegovački franjevci i župljani župe Ploče-Tepčići.
Tekst: HERCEGOVAČKI PORTAL I MISIJA FRAMOST
