Ako kod Svetaca ima neobičnosti, onda ih sigurno ima kod svetog Benedikta Josipa Labra, koji postade svetac prosjak. On se rodio u župi svetog Sulpicija u mjestu Amettes, biskupije Boulogne, danas Arras, u Francuskoj. Bilo je to 26. ožujka 1748. Njegovi roditelji imali su petnaestero djece, a Benedikt Josip bijaše prvijenac. Imali su malo imanje i trgovinu, no prihodi su za toliku obitelj bili preskromni. Benedikt Josip polazio je mjesnu školu koju je vodio kapelan. Dječak nije bio baš naročito nadaren, ali ga je zato već od malena resila neka neobična ozbiljnost. Kad mu je bilo 12 godina, pošao je svome ujaku i kumu, koji je bio župnik u Erinu. On ga je počeo poučavati u latinskom jeziku. Bilo je to valjda u nadi da bi postao svećenik.Sa 16 godina života Benedikt Josip očitova želju za trapističkim samostanom. No u tom mu se naumu oprla sva njegova obitelj. Nakon smrti svoga ujaka župnika, a bilo je to godine 1764., Benedikta Josipa je savjetovao drugi ujak svećenik da stupi u kartuzijance. On je poslušao savjet, ali ga kartuzijanci ne htjedoše primiti. Tada upade u strašnu nesigurnost jer nije znao što mu je činiti. Nesigurnosti se pridruži i neka nutarnja tjeskoba, a njoj opet napasti. Bila je to za njegovu dušu tamna noć, ali potrebna da preko nje dođe do onoga svjetla što dolazi izravno od Boga. Josip je i dalje uporno tražio svoje mjesto pa je tako za vrijeme ciče zime propješačio 280 kilometara dok nije došao u trapističku opatiju Montagne u Normandiji. I tu je bio odbijen. Tada ode u kartuziju Neuville, gdje osta na kušnji 6 tjedana, ali je ne izdrža.Napokon je ušao u opatiju Sept-Fons, gdje odjene cistercitsko odijelo i u studenome 1769. započe novicijat. No ni tu nije imao sreće. Njegovi pretpostavljeni proglasiše ga za svoj red neprikladnim. Činilo im se da je odviše miran duh, da nije dosta uravnotežen te da je premalo svet. Eto, tako su ljudi sudili o budućem svecu.Lutalac Benedikt Labre krenu sada na svoje najdulje putovanje. Pođe put Rima u nadi da će ondje pronaći za se prikladan red i samostan. Koncem kolovoza 1770. stiže u Chieri u Piemont, odakle napisa roditeljima svoje posljednje pismo.Bog je Benedikta Josipa vodio neobičnim putovima, dok napokon u Italiji nije pronašao svoje pravo zvanje. Njemu je potrebna još veća samoća negoli ona u samostanima. To je samoća na cestama, na kojima postade Božji prosjak i lutalac. On se odijelio od svih materijalnih dobara ovoga svijeta i postao Božji samotnik, zamazan, u dronjcima, ranjav. No, u takvu je, na ljudsku, jadnom stanju njegov duh bio neprestano uronjen u najuzvišeniju kontemplaciju – prosjak kontemplativac. U torbi je na ramenu nosio sve svoje bogatstvo: Nasljeduj Krista, Novi zavjet i časoslov što ga je molio svaki dan. O vratu mu je visio križ i krunica. Komadić kruha i koja trava bila mu je svakodnevna hrana. Ako bi dobio što po svome sudu suvišno, davao bi to drugim siromasima. Spavao bi većinom vani pod otvorenim nebom, pod kakvim stablom ili uz kakvu ogradu.Benedikt Josip je po više puta obišao glasovita proštenišna mjesta kao što su Loreto, Asiz, Napulj, Bari, Fabriano, Compostella, Einsiedeln, Paray-le-Monial. Posljednje godine života proveo je u Rimu, noćivajući obično u Koloseumu. Umro je 1783. u dobi od 35 godina. Tek što je umro, Rimom se kao munja proširila vijest: “Umro je svetac!” Pokopali su ga u crkvi Madonna dei Monti na lijevoj strani glavnoga oltara. U roku od 4 mjeseca pripisali su njegovu zagovoru više od 100 čudesnih ozdravljenja. Blaženim ga je godine 1860. proglasio Pio IX., a svetim 8. prosinca 1881. Leon XIII.
