Dominik Savio rođen je u općini svetog Ivana u dijelu Riva kraj Chierija (Torino) 2. travnja 1842. od Karla i Brigide Gaiato. Bio je drugo od desetero djece. Otac je iz Ranella, iz Castelnuova d’Asti (danas Castelnuovo Don Bosco) i bio je kovač; majka je rodom iz Cerreta d’Asti i bila je krojačica. Dominik je kršten dan poslije rođenja u župnoj crkvi u Rivi kraj Chierija, a krstio ga je župnik don Vincenzo Burzio. U studenom 1843. obitelj Savio seli se u Morialdo, oko kilometar udaljen od Becchija i Don Boscove kuće. Tu je Dominik proživio mirno djetinjstvo, bogato ljubavlju i poslušnosti u vjerskom podučavanju koje prima od roditelja koji su bili duboki kršćani. Temeljno razdoblje njegovog čudesnog puta svetosti bila je prva pričest koju je izvanredno primio sa sedam godina. Od tog trenutka piše bilješke: 1 – Ispovijedat ću se često i pričest ću primati svaki put kada mi ispovjednik dopusti. 2 – Želim svetkovati blagdane. 3 – Moji prijatelji bit će Isus i Marija. 4 – Prije umrijeti nego sagriješiti. Dominik će ta obećanja obnavljati svaki dan tokom života i bit će ključna za mnoge druge svete dječake te će izraziti visoku razinu svetosti i čin milosti koji će Don Bosco prepoznati, cijeniti i usmjeriti još više.
Dominik raste i želi učiti. Ide u školu, ali s puno teškoća: svaki dan oko 15 kilometara, sam po nesigurnim putovima: „Dragi moj, ne bojiš se sam ići ovim ulicama?“, pita ga jedan kolega. „Ja nisam sam, imam anđela čuvara koji me prati na svakom koraku“. Kolege ga nagovaraju da ide s njima plivati u potok. On shvaća da to nije dobro i okreće im leđa te ide svojim putem. Ima samo deset godina ali zna vladati sobom. Jednog zimskog jutra u školi, dok učitelja nije bilo, kolege su napunili peć snijegom i kamenjem. Kada se učitelj vratio, oni su vikali: „Dominik je to napravio!“. On se nije bunio i nije poricao te ga učitelj teško kažnjava dok mu se drugi rugaju. Ali prekosutra istina izlazi na vidjelo. „Zašto mi odmah nisi rekao da si nevin?“ – upita ga učitelj. Dominik odgovara: „Jer bi oni bili izbačeni iz škole radi svojih ranijih prijestupa, a ja sam se nadao da neću biti izbačen i da će mi se oprostiti jer do sada nisam ništa loše napravio; i mislio sam na našega Spasitelja koji je bio nepravedno optužen.“ U veljači 1853. obitelj Savio se radi posla morala preseliti u Mondonio koji je bio pet kilometara udaljen od Morialda.
Svećenik i učitelj u Mondoniju, don Cugliero, bio je Don Boscov kolega iz sjemeništa. Kada ga je susreo, pričao mu je o Dominiku kao o učeniku visoke inteligencije i visoke skromnosti. Rekao mu je da u svojoj kući može imati dobre mladiće, ali teško da će koji imati talente i kreposti više od njega. Ako hoće, u njemu će vidjeti novoga svetog Alojzija. Na dan blagdana Gospe od Krunice, 2. listopada 1854., Dominik je s ocem susreo Don Bosca u Becchiju: bio je to ključni događaj u njegovom putu ka svetosti. Dominik je tražio Don Bosca da ga primi u oratorij u Torinu jer je žarko želio učiti i biti svećenik. Don Bosco je bio začuđen: „U njemu sam vidio dušu po primjeru Gospodina i ostao sam jako zadivljen kako je Božanska milost djelovala u njegovu nježnu srcu.“ Rekao mu je: „Eh! Čini mi se kako će to biti dobra tkanina za Gospodina.“ Dominik odgovara iskreno i odlučno, koristeći kao metaforu majčin posao: „Dakle ja sam tkanina: vi budite krojač; onda me uzmite sa sobom i napravit ćete lijepu haljinu za Gospodina.“
Dominik je stigao u oratorij 29. listopada 1854., pred kraj ubojite epidemije kolere koja je harala gradom Torinom. Odmah je postao prijatelj Mihovila Rue, Ivana Cagliera, Ivana Bonettija i Josipa Bongiovannija s kojim se sprijateljio u školi u gradu. Vrlo vjerojatno nije znao ništa o Salezijanskoj družbi o kojoj je Don Bosco počeo pričati svojim mladima u siječnju iste godine. Dok je papa Pio IX. 8. prosinca 1854. proglašavao istinu vjere o bezgrešnom začeću Presvete Djevice, Dominik je kleknuo pred oltar Majke Božje u Crkvi svetog Franje Saleškog te joj se potpuno posvetio: „Marijo, dajem ti svoje srce; daj da uvijek bude vaše. Isuse i Marijo, budite uvijek moji prijatelji; ali molim vas, dajte da prije umrem nego da vas uvrijedim tako da napravim i jedan grijeh“. Tom prilikom će se u njegovom srcu roditi želja da službeno osnuje Družbicu Bezgrešne, 8. lipnja 1856.
Dominik je veseo, vjerni prijatelj svakome, posebno onima u problemima; ustrajan u učenju. Povjerava se Camilu Gaviju iz Tortone, jednom od svojih boljih prijatelja: „Znaj da mi ovdje postižemo svetost tako što smo jako veseli. Moramo se samo čuvati grijeha kao velikog neprijatelja koji nam krade Božju milost i mir u srcu, ispunjavati naše obaveze i činiti djela milosrđa. Od danas piši da se podsjetiš: Servite Domino in laetitia, služimo Gospodinu u svetom veselju.“ Radost koja je izraz života dubokog i intimnog prijateljstva s Isusom i Marijom, znak akcije obnove u Duhu te radosne i zarazne svetosti koja odgaja mlade apostole koji su sposobni privoditi duše Bogu. Tih mjeseci je stvorio duhovno prijateljstvo s Ivanom Massaglijom: „Obojica su htjeli postati svećenici, sa žarkom željom da postanu sveti.“ Njihov odnos im je pomagao dostići velike visine kršćanskog života preko dijeljenja duhovnih i apostolskih iskustava, u ispravljanju i u poslušnosti nadređenima. „Želim da budemo pravi prijatelji“, tražio je Dominik od Ivana. I stvarno su bili pravi duhovni prijatelji, pokrećući školu mladenačke svetosti koja je bila obilježena intenzivnim molitvenim životom, duhom žrtve i rada, radosnom apostolskom plodnošću. Don Bosco svjedoči o Ivanu Massagliji: „Ako bih htio napisati kreposti mladog Massaglije, morao bih ponoviti veliki dio onoga što sam rekao o Saviu, kojemu je bio vjeran cijelog života“.
U oratoriju su bili izvrsni mladići, ali bilo je i onih koji su se loše ponašali, onih koji su patili, loše učili te bili nostalgični za svojim domom. Svakom je posebno htio pomoći. Zašto se najrevniji mladići ne bi mogli zajedno udružiti u „tajno društvo“ kako bi postali mali apostoli? Dominik je vođen svojom ljubavi uspio izabrati neke kolege od povjerenja da bi formirao Družbicu Bezgrešne. Don Bosco im daje svoje odobrenje: pokušat će širiti mala pravila. Jedan od onih koji su najviše pomagali Dominiku Saviu u osnivanju i popisu pravila bio je Josip Bongiovanni. Iz bilježaka koje su sačuvane u salezijanskom arhivu saznajemo da je oko desetak mladića određivalo pravila: Mihovil Rua (koji je bio izabran za predsjednika), Dominik Savio, Josip Bongiovanni (izabran za tajnika), Celestin Durando, Ivan Bonetti, klerik Angelo Savio, Josip Rocchietti, Ivan Turchi, Alojzije Marcellino, Josip Reano, Franjo Vaschetti. Nedostajao je Ivan Cagliero jer je u to vrijeme bio kod majke radi bolesti. Prvo pravilo koje su svi odobrili, pa i Don Bosco, glasilo je: „Iskreno, sinovsko i bezgranično povjerenje u Mariju, nježnost prema njoj, stalna pobožnost koja će nam pomoći preći svaku prepreku, čvrsti u odlučivanju, strogi među sobom, ljubazni s bližnjim i točni u svemu.“ Članovi Družbice su izabrali čuvati dvije skupine mladića koji su tajnim jezikom bili nazivani „klijentima“. Prva kategorija bila je skupina nediscipliniranih mladića koji su psovali i tukli se. Svaki član je odabrao jednog mladića kojemu će biti anđeo čuvar koliko god treba. Druga kategorija su bili novopridošlice. Njima su pomagali da u veselju provedu prve dane, kada još nikoga nisu poznavali, ako nisu znali igre pa ako su govorili nerazumljivim narječjem svog kraja ili ako su bili nostalgični. U bilješkama se vidi kako su prolazili sastanci: trenutak za molitvu, par minuta čitanja duhovnog štiva, uzajamno poticanje na ispovijed i pričest; a zatim se pričalo o „povjerenim klijentima“. Poticala se strpljivost i povjerenje u Boga za one koji su se činili gluhi i bezosjećajni u svojoj nutrini; razboritost i ljubaznost prema onima koji su bili povodljivi.“ Kada se usporede imena Družbice Bezgrešne s prvim upisanima u Salezijansku družbu, stječe se dirljiv dojam da je „Družbica“ bila generalna proba za Družbu koju je osnovao Don Bosco. Bilo je to polje gdje su klicale sjemenke salezijanskih cvjetova. Družbica je postala kvasac oratorija.
Par mjeseci koje će Dominik još proživjeti u oratoriju bile su potvrda njegove odluke postati svetim, a to se posebno izrazilo nakon što je čuo Don Boscovu propovijed koja je govorila o jednostavnom načinu za postati svet. „Božja je Volja da svi postanemo sveti; i vrlo je jednostavno uspjeti; velika nagrada je spremna na nebu za onoga tko postane svet.“ Za Dominika je ta propovijed bila kao iskra koja mu je zapalila srce i odmah je počeo prakticirati Don Boscove savjete: „Prvo treba biti stalno i umjereno veseo, zatim savjesno obavljati svoje dužnosti u školi i učenju, a na kraju, uvijek sudjelovati u rekreaciji sa svojim kolegama“. Mama Margerita je primijetila Dominikovo moralno i duhovno stanje te se povjerila Don Boscu: „Ti imaš mnogo dobrih mladića, ali nitko ne može nadmašiti ljepotu duše i srca Dominika Savia“. Objašnjava: „Vidim ga uvijek kako moli, ostaje u crkvi poslije drugih, svaki dan otkida vrijeme od rekreacije kako bi posjetio Presveti oltarski sakrament… Stoji u crkvi kao anđeo koji stanuje na nebu.“ Zahvaljujući ljubavi prema euharistiji i pobožnosti prema Mariji, ovi mladi žive intenzivan duhovni i mistični život, evanđeosku radikalnost u poslušnosti Božjoj Volji, duh žrtve, odgojne i apostolske plodove među kolegama, posebno s najtežima i odbačenima.
Dominik ostaje s Don Boscom samo do 1. ožujka 1857. kada se radi ozbiljne bolesti mora vratiti obitelji u Mondonio. Dominikovo se stanje u par dana pogoršava. Umire u Mondoniju 9. ožujka 1857., a spokojno izjavljuje: „Oh! Kako lijepu stvar vidim…“ Marijina prisutnost obilježila je svu povijest ovog mladića, koji je kao i ona ostvario blagoslov Oca i njegovu misiju. Crkva prepoznaje njegovu svetost iako je bio jako mlad. Papa Pio XI. ga definira kao „malenog, ali velikog duhovnog giganta“. Ostvaruje istinu svoga imena: Dominik – Onaj koji pripada Gospodinu; i Savio – mudar: dakle, mudar u stvarima Gospodnjim i autoritativan u primjeru i svetosti života.
MOLITVA
Bože, izvore svakoga dobra,
blagoslivljamo Te jer si mladima po svetom Dominiku Saviu
darovao divan primjer milosrđa i čistoće te uzor u gradnji pravih duhovnih prijateljstava.
Poslušan djelovanju Tvoga Duha,
u kratkom vremenu je znao prijeći jednostavan i siguran put svetosti,
u radosti srca i u vjernosti svakodnevnim dužnostima.
Pomozi nam nasljedovati njegovu ljubav prema euharistiji,
povjerenje u Mariju Bezgrešnu,
apostolsku revnost za spasenje bližnjega
i daruj i nama rasti kao Tvoji sinovi u radosti i ljubavi do kraja,
s Kristom Gospodinom koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.
Amen.
