Kršćanstvo u Dalmaciji prisutno je još od apostolskih vremena. U Iliriku je uspješno djelovao sv. Eleuterije Ilir, ubijen zajedno sa svojom majkom Antijom god. 140. Dokumenti govore i o misionarskom djelovanju sv. Venancija u drugoj polovini 3. stoljeća. Iz tog vremena je i spomen sv. Feliksa iz Salone, koji je umro mučeničkom smrću 299. godine. Moći mu se čuvaju u Martaini u Apuliji. Od toga doba postoji organizirana crkva sa svojim svećenstvom, biskupima i mučenicima.
Sv. Dujam je, zahvaljujući Venancijevim predradnjama, organizirao biskupiju u Saloni. Umro je mučeničkom smrću 304. godine, zajedno s Anastazijem (Stašom), Mavrom Solinskim, Asterijem, Antiohijanom, Gajanom, Pavlinijanom, Septimijem i Telijem. Oko 614. godine, nakon što su Avari razorili Salonu, biskupija se gasi. Za cara Heraklija biskupija je obnovljena, ali sa sjedištem u Splitu.
Opat Martin prenio je god. 641. u Rim, po nalogu pape Ivana IV. (Dalmatinca iz Salone), dio relikvija desetero dalmatinskih i istarskih ranokršćanskih mučenika. Te su relikvije bile pohranjene u Saloni pa prenesene u Split kako ih ne bi oskvrnuli pridošli poganski Hrvati. Riječ je o ostatcima suknara Anastazija, biskupa Mavra Solinskog, Dujma i Venancija, prezbitera Asterija (Zvjezdana), vojnika Antiohijana, Gajana, Pavlinijana, Septimija i Telija. Tamo su položene u kapelu sv. Venancija, kraj krstionice u sklopu Lateranske bazilike i prikazani na mozaiku.
