Sveti Grgur (Gregorius) VII, 157. rimski papa, vladao je od 1073. do 1080. Rođen je oko 1020. kao Hildebrand (Ildebrando Aldobrandeschi), sin siromašnog kovača, u Sovani, danas naselju grada Sorana (provincija Grosseto, južna Toscana). Školovan je u Rimu i kao đakon pratio je prognanoga papu Grgura VI. u Köln. Kao benediktinski redovnik u Clunyju utjecao je na svoje prethodnike Leona IX, Nikolu II. i Aleksandra II. u smislu jačanja papinske vlasti nad svjetovnom. Za papu je izabran 22. travnja 1073. kao rimski arhiđakon. Bio je pokretač i nositelj takozvane grgurovske (gregorijanske) reforme u srednjovjekovnoj zapadnoj Crkvi, koja se zauzimala za duhovnu obnovu i neovisnost Crkve od svjetovne vlasti. Odlučno se borio protiv simonije (trgovine crkvenim službama i povlasticama), kršenja celibata i laičke investiture (dodjeljivanje crkvenih službi od strane svjetovnih vladara). Zahtijevao je svoj suverenitet nad svjetovnim vlastima u svim kršćanskim zemljama.
Tako je i hrvatski kralj Zvonimir položio prisegu papi Grguru VII. prigodom svoje krunidbe 1075. U Njemačkoj se Grgur VII. sukobio s carem Henrikom IV, osobito zbog pitanja spomenute laičke investiture. Nakon oštre borbe car se pred papom ponizio i priznao 1077. poraz u Canossi (provincija Reggio Emilia). Car je ipak nastavio borbu i na sinodi u Brixenu (Južni Tirol) smijenio 1080. papu Grgura i imenovao protupapu Klementa III. Grgur VII je pobjegao u Salerno (Campania), gdje je 25. svibnja 1085. i umro. Na njegovom sarkofagu u tamošnjoj katedrali piše: „Volio sam pravdu i mrzio nepravdu; zbog toga umirem u progonstvu.“ Bio je jedan od velikana srednjega vijeka, njegova sjajna zvijezda, najznačajniji i najborbeniji papa toga razdoblja te je postignuo vrhunac papinske moći. Papa Grgur XIII. proglasio ga je 1584. blaženim, a papa Pavao V. 1606. svetim.
