Tijekom svoje povijesti, razmišljajući nad svetopisamskim zapisima i nadahnjujući se na Predaji, Crkva je oblikovala svoje učenje i izrazila ga u liturgijskom izričaju. U tom svjetlu, s obzirom na stupnjevitost, razlikuje štovanje Presvetoga Trojstva, štovanje Blažene Djevice Marije i štovanje svetaca. Štovanju Presvetoga Trojstva pripada prvenstvo, a vidljivo je u nizu svetkovina i blagdana kojima se izražava čast i zahvala Ocu, Sinu i Duhu Svetom. No, razmatrajući i život Blažene Djevice Marije, došla je do zaključka da Majci Božjoj, kao suotkupiteljici i jedinoj od svih ljudi izuzetoj od istočnoga grijeha, pripada posebna čast, te se tako razvio marijanski kult koji se obično naziva hiperdulija. Konačno, nadahnjujući se na svjedočanstvu života koji su pokazali mnogi ljudi tijekom povijesti, razvila je i štovanje svetaca, koje je na nižoj razini od hiperdulije, odnosno naziva se dulija. Svi su ti oblici izražavanja štovanja Boga, Blažene Djevice Marije i svetaca itekako važni i vrijedni, pa je razumljivo da su pronašli svoje vidljivo mjesto u liturgijskom kalendaru i bogoslužju Crkve.
Tako je, s obzirom na čašćenje Blažene Djevice Marije, tijekom povijesti Crkve nastao niz marijanskih blagdana, kojima se osvjetljavaju pojedini elementi iz Marijina života i koji kao takvi imaju cilj dati razvidniji pogled na ekonomiju spasenja, a isto tako i potaknuti vjernike na nasljedovanje te ponizne službenice Božje. Njihova je važnost izražena u stupnjevitosti svetih vremena, pa tako u današnjem kalendaru imamo tri marijanske svetkovine, dva blagdana, četiri obvezatna spomendana i četiri neobvezatna spomendana. Svetkovine su najvažnija liturgijska slavlja, a među njih se od marijanskih blagdana uvrštavaju svetkovina Marije Bogorodice (1. siječnja), Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije (8. prosinca) i Velika Gospa (15. kolovoza). Blagdani su niža liturgijska slavlja od svetkovina, ali viša od spomendana, a među njih su od marijanskih blagdana uvršteni Rođenje Blažene Djevice Marije ili Mala Gospa (8. rujna) i Pohod (ili pohođenje) Blažene Djevice Marije (31. svibnja). Obvezatni marijanski spomendani su Blažena Djevica Marija Kraljica (22. kolovoza), Gospa Žalosna (15. rujna), Blažena Djevica Marija od Krunice (7. listopada), te Prikazanje Blažene Djevice Marije u Hramu (21. studenoga). Neoobvezatni njezini spomendani su Gospa Lurdska (11. veljače), Bezgrješno Srce Marijino (subota nakon svetkovine Presvetog Srca Isusova), Gospa Karmelska (16. srpnja), te Gospa Snježna (5. kolovoza). Uz navedene, postoje i neki drugi dani kada se Blažena Djevica Marija može liturgijski častiti, a njoj su posvećeni i cijeli mjeseci svibanj i listopad.
Kao što je rečeno, Pohođenje Blažene Djevice Marije je blagdan, a slavi se 31. svibnja. Smješten na kraju mjeseca posvećenog Gospi, predstavlja svojevrsnu krunu svibanjskih pobožnosti, a sadržajno nas potiče na razmatranje onih događaja iz njezina života kada je, nakon što je začela po Duhu Svetom, pohodila svoju rođakinju Elizabetu. Taj događaj povezuje niz osoba i niz otajstava, stvara paralelu između njih i predstavlja svojevrsno razmeđe između dovršetka starog Saveza i početka novoga.
Povezuje tako ponajprije otajstvo Kristova utjelovljenja, odnosno začeće Blažene Djevice Marije po Duhu Svetom s čudesnim događajem začeća Kristova preteče Ivana Krstitelja. U tom smislu u važnom suodnosu stoji Krist naspram Ivana Krstitelja, Marija naspram Elizabete, te Josip naspram Zaharije. Krist svojim vazmenim otajstvom i poslušnoću Ocu ispunja svoje poslanje spasenja ljudskog roda u punini i u tom smislu zauzima ekskluzivno i nezamjenjivo mjesto, koje se u punom smislu riječi ne može usporediti ni s kim drugim. Jedini je On Spasitelj. Ipak, Božjom providnošću i prihvaćanjem Božje volje, Blažena Djevica Marija je postala suotkupiteljica, a na nižoj, ali ipak važnoj razini nalaze se i djela Ivana Kristitelja, svetoga Josipa, Zaharije i Elizabete. Svi su oni bitno pridonijeli ostvarenju Kristova otkupiteljskog djela pa je itekako vrijedno da nam Crkva u blagdanu Pohođenja Blažene Djevice Marije sve to stavlja pred oči.
Taj je događaj lijepo i nadahnjujuće opisao sveti Luka evanđelist u Lk 1, 39-56. Ondje tako čitamo:
“Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«
Tada Marija reče:
‘Veliča duša moja Gospodina,
klikće duh moj u Bogu,
mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice svoje:
odsad će me, evo, svi naraštaji
zvati blaženom.
Jer velika mi djela učini Svesilni,
sveto je ime njegovo!
Od koljena do koljena dobrota je njegova
nad onima što se njega boje.
Iskaza snagu mišice svoje,
rasprši oholice umišljene.
Silne zbaci s prijestolja,
a uzvisi neznatne.
Gladne napuni dobrima,
a bogate otpusti prazne.
Prihvati Izraela, slugu svoga,
kako obeća ocima našim:
spomenuti se dobrote svoje
prema Abrahamu i potomstvu
njegovu dovijeka.’
Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.”
Sveti Luka u navedenom tekstu, ali i onim redcima što stoje prije i poslije, izražava jasno navedeni paralelizam i pokazuje koliko je njihov suodnos važan i dio cjelokupnog Božjeg otajstva spasenja. Tako Marijino začeće po Duhu Svetom i njezino neka mi bude po riječi tvojoj priziva u pamet neizmjernu Božju ljubav po kojoj nas daruje svojim Sinom, ali i izražava Elizabetinu veličinu i poniznost pred prvenstvom Blažene Djevice Marije, upravo onako kako će i sveti Ivan Krstitelj reći da Krist treba da raste, a on da se umanjuje. Konačno, tu su u suodnosu sveti Josip i Zaharija, kao očevi, hranitelji i odgojitelji obitelji, koji kao takvi nemaju možda toliko na izvan istaknutu ulogu, ali je ona ipak vrlo važna i nadahnjujuća. Dakle, u blagdanu susreta Marije i Elizabete Crkva nam želi staviti puno toga pred oči, daleko više od običnog susreta dviju budućih majki. Luka nam govori da je Marija proboravila kod Elizabete oko tri mjeseca, a kroz to su vrijeme dvije žene sigurno prebirale u svojim srcima sve ono što je prethodilo njihovom susretu, a jednako su tako promišljale i što će biti kad im se rode djeca.
Sveti Luka kaže da je Marija pohitala u Gorje, u grad Judin, a riječ je o mjestu Ain Karim (Ein Karem), nedaleko od Jeruzalema. Udaljenost od Marijina Nazareta do Ain Karima je približno 150 km, što znači da je Marija poduzela put od nekoliko dana, kako bi obišla Elizabetu koja je već bila oko šest mjeseci trudna. Iako je i sama trudna, očigledno tim činom želi više misliti na svoju rođakinju i njezine potrebe, kako bi joj pružila potrebnu pomoć, a vjerojatno i podršku, s obzirom da je Elizabeta stara trudnica i kao takva izložena potajnom ismijavanju.
Ono što je posebno lijepo u tom susretu, vidljivo je u međusobnom isticanju vlastite poniznosti. Marija je tako, kako je rečeno, maknula svoje potrebe i poteškoće u stranu da bi žurno otišla pomoći Elizabeti, a Elizabeta opet izriče svoj blagoslov Mariji i nipošto se ne postavlja iznad nje, iako je po godinama znatno starija.
Štoviše, kad ju je Marija pozdravila, zaigralo joj je od radosti čedo u utrobi, napunila se Duha Svetoga i povikala da je Marija blagoslovljena iznad svih žena. Upravo taj njezin poklik, tu radost i tu nadu izražavamo i mi kad ga ponavljamo u molitvi Zdravo Marijo. Štoviše, svjesna Marijine uloge i svjesna svoje neznatnosti nastavlja: Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? O toj smo i takvoj poniznosti i mi pozvani razmišljati, a isto smo tako pozvani razumjeti zašto je Marija uzvišena iznad svih drugih ljudi i zašto zaslužuje posebno štovanje.
No, još više, na te Elizabetine riječi Blažena Djevica Marija uzvraća još većom poniznošću, odnosno priznanjem da jedina slava ide Bogu koji je nju, neznatnu službenicu, odabrao za svoje divno djelo spasenja. Sveti Luka tu njezinu zahvalu izriče u obliku hvalospjeva, koji je do danas očuvan i svakodnevno se moli u sklopu Večernje.
U tom je susretu jasno uočljiv pogled pun vjere u one događaje koji su iza dviju žena, pogled pun ljubavi, međusobnog poštovanja i zahvale Bogu u sadašnjosti, te pogled pun nade i predanja Božjoj volji u budućnost. Obje su tako žene s vjerom primile ono što im je naviješteno prije začeća njihove djece i spremno su odlučile u potpunosti prihvatiti Božju volju, u ljubavi su jedna drugoj u izravnom susretu iskazale neizmjernu čast, toliku da i Ivan Krstitelj svojim igranjem pokazuje radost i klanjanje Mesiji, a obje su u potpunoj poniznosti i nadi spremne i prihvatiti što god je Bog namijenio njima i njihovoj djeci. Život Preteče i život Isusa Krista pokazat će koliko će to biti gorko, ali i istovremeno milosno i spasonosno. Pokazat će također da će Ivanova uloga biti slična Elizabetinoj: kao što je Elizabeta prepoznala Mariju kao majku Gospodina mojega i iskazala joj dostojnu čast, a nije sebe uzvisivala, tako je Ivan, iako najveći od svih rođenih od žene, samozatajno izvršio svoje poslanje da bi Krist mogao nastaviti svoje.
Kao blagdan, Pohođenja Blažene Djevice Marije počinje se, na poticaj sv. Bonaventure, slaviti među franjevcima od godine 1263., a papa Urban VI. (1378.-1389.) proširio ga je na cijelu Zapadnu Crkvu, s nakanom da se Marijinim zagovoru nadvladaju sablazni velikog crkvenog raskola iz 1054. god. i ukloni razdor. Nekada se taj blagdan slavio 2. srpnja, dok se od 1969. god., prema želji pape Pavla VI., slavi 31. svibnja.
Sve nam gore rečeno pokazuje da je otajstvo ovog marijanskog blagdana vrlo duboko i da smo pozvani o njemu na intenzivniji način razmišljati. Posebno toga trebamo biti svjesni dok se spominjemo najznačajnijih trenutaka susreta dviju žena: dok molimo Zdravo Marijo, dok u radosnoj krunici zazivamo “Koga si Djevice Elizabeti u pohode nosila”, te dok Marijinim riječima zahvalno ponavljamo hvalospjev Veliča.
/VJERA I DJELA/
