O svetom Leonardu pustinjaku postoji više legendarnih nego povijesnih podataka. Rođen je krajem 5. stoljeća u plemićkoj obitelji u Galiji za vrijeme cara Anastazija. Bio je u službi nadbiskupa sv. Remigija te dobio povlasticu vratiti slobodu svim zarobljenicima na koje naiđe. Posve je zadobio nadbiskupovo i kraljevo povjerenje. Kada ga je kralj htio posvetiti za biskupa, Leonard se povukao i započeo pustinjački život. Želio je živjeti prema Evanđelju te se povukao u samoću najprije kod sv. Maksimina u Micyju, a zatim u obližnju okolicu Limogesa, usred šume koja se zvala Pavum. Tamo je provodio pustinjački život molitve i pokore.
Jednoga dana Leonardovu samoću prekinuo je kralj Klodvig koji se s velikom pratnjom nalazio u lovu. S kraljem je bila i kraljica koju su baš tada spopali nenadano porođajni bolovi. Molitva i briga sv. Leonarda osigurali su kraljici sretan porod. Kralj je u zahvalu dao Leonardu jedno zemljište kraj izvora i sredstva da ondje sagradi samostan i crkvicu u čast Majke Božje. Pokraj toga samostana razvilo se kasnije i naselje, što je na početku pokrštavanja europskih naroda manje-više svugdje bila praksa.
Nije poznata godina njegove smrti, a poznat i poštovan svetac postao je nakon što je 1100. godine njegovim zagovorom iz muslimanskog ropstva oslobođen slavni križar Boemund od Antiohije.
Sveti Leonard je jedan od veoma popularnih svetaca u srednjoj Europi, odakle je njegovo štovanje došlo i u hrvatske krajeve, osobito u Međimurje te samoborski kraj. Jedan učenjak kaže da je njemu u čast podignuto ništa manje nego 600 crkava i kapela, u koje se ubrajaju i crkve i kapele u našim krajevima od kojih je, svakako, najljepša ona u Kotarima kod Samobora, jedna od najvrijednijih baroknih kulturnih spomenika Hrvatske.
Sv. Leonard je prisutan i u toponomastici te se po njemu nazivaju neka mjesta, ali isto tako i u folkloru, narodnim običajima.
/LAUDATO/
