Rodio se u malom ribarskom mjestu Mulu 27. studenog 1438. godine, a umro je na glasu svetosti u Veneciji 9. studenog 1508. godine. Već godinu dana poslije njegove smrti u nekim crkvama Boke  postavljene su na oltaru njegove slike. Ulaskom u augustinski red Pavao Krilović uzima ime Gracija (Milost). Bio je brat laik reda sv. Augustina. Život je proživio u strogoj pokori i štovanju presvete euharistije. Njegovo neraspadnuto tijelo preneseno je iz Venecije na Muo 1810. godine. Crkva mu je priznala štovanje 1889. godine. Liturgijski se slavi 8. studenoga, dok u  njegovom rodnom mjestu glavna svetkovina je dan poslije, 9. studenoga. Bl. Gracija veliki je štovatelj euharistije. Za vrijeme mise uranjao bi u euharistijski misterij, hranio se Kristovim Tijelom u svetoj pričesti. U slobodno vrijeme sate i sate provodio je u klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Obitelj bl. Gracija bila je veoma skromna, te je i on svoju mladost proživio zajedno sa svojim roditeljima kao ribar i težak na škrtoj zemlji nasuprot Kotoru podno brda Vrmca. U svojim tridesetim godinama postao je mornar na mletačkom trgovačkom brodu. Na svojim putovanjima po Jadranskom moru od rodne Boke do Venecije, vrijedan i pobožan mornar tražio je i duhovno dobro. U ljeto godine 1468., dok je brod bio usidren u venecijanskoj luci, Gracija je imao priliku slušati nadahnutoga propovjednika bl. Šimuna iz Camerina, augustinca. Tada se mladi Bokelj odlučio pokucati na vrata samostana pustinjaka sv. Augustina. Dobivši ime Gracija (Milost), počeo je živjeti kao redovnik u siromašnom samostanu na brdu Ortone, nedaleko Padove. Osim duboke molitve i velike pokore, bl. se Gracija istakao velikom poniznošću. O njegovome molitvenom životu zabilježili su njegovi suvremenici da je pokazivao znakove mističnih doživljaja. Svim je bićem bio uronjen u molitvu, a na osobit je način štovao presvetu euharistiju.

Gracija nikada nije postao svećenik, nego je kao brat redovnik vršio službu ministranta i sakristana u samostanskoj crkvi. Kao redovnik istakao se svetim životom provodeći dane u postu i molitvi. Imao je iskrenu pobožnost prema Djevici Mariji. Posebno su mu bili na srcu  bili siromasi i prosjaci, koji su dolazili na samostanska vrata. Svakom je pružio koricu kruha i riječ utjehe. Naročito je pomogao gubavce. Gracija je živio monaški, nosio je grubo tkano odijelo i uvijek je hodao bos. U svojoj ćeliji nije imao nikakvoga namještaja osim daske na kojoj je spavao. Cijelog je dana izvršavao svoje redovničke dužnosti uz koru kruha i gutljaj vode jer meso nikada nije jeo. Gracijevim posredovanjem događala su se čudesna ozdravljenja. Bilježi se još kako su za njegova djelovanja u Veneciji, gladni primali hranu, goli odjeću i osobito oni u nemiru i svađi odlazili bi nakon susreta s Gracijom pomireni i sretni. Njegovo posredovanje u pomirenju sukobljenih toliko je postalo poznato i djelotvorno da su Mlečani otoku sv. Kristofora dodali ime „od mira“.

Umro je u 70. godini. Tijelo mu je najprije bilo pokopano u zajednički grob, a nakon kratkog vremena bilo je položeno u mramorni sarkofag u crkvi sv. Kristofora u Veneciji. U siječnju 1810. tijelo mu je pokopano u rodnom mjestu u crkvi sv. Kuzme i Damjana. Blaženikovo tijelo obučeno u crnu redovničku haljinu je u pozlaćenom kovčegu sa staklom na prednjoj strani.

Blaženi Gracija Kotorski postao je primjer vrijednoga radnika koji je sav svoj trud posvećivao predanom ljubavlju i žrtvom, ne samo svojim sunarodnjacima u Boki i Hrvatskoj, već i u Italiji, Austriji, Španjolskoj i Americi kamo su njegov kult prenijeli Bokelji i subraća iz reda sv. Augustina. Inače, godine 2008. u  svetištu blaženog Gracije Kotorskog u bokokotorskom zaljevu izvršena je rekognicija, odnosno otvaranje blaženikova groba. Teološko-liječnička komisija koju je sazvao mjesni ordinarij, pregledavši tijelo konstatirala je stanje koje gotovo nije promijenjeno od posljednjeg pregleda prije sto godina. Tom je prigodom promijenjeno odijelo bl. Gracije koje je darovala augustinska zajednica iz Beča.