Na Božić od Božje ljubavi učimo kako treba revnovati oko dobrih djela u sadašnjem svijetu, kako treba uspostaviti nove odnose prema čovjeku, a to se temelji na božićnom zajedništvu Boga i ljudi i nadnaravnom čovjekoljublju. Odatle provire i svaki naš dar.
Kad kažemo ‘Božić je’, tada govorimo kako je Bog svoju najdublju riječ, najljepši govor pružio čovjeku, a Njegova rečenica u Isusu Kristu glasi: ‘Volim te, tebe, čovječe; i tebe, svijete.’ Tijekom cijele godine nađe se povod da se spomene Božić, uvijek po dobru. Tako je bilo oduvijek, pa i u naše doba dometnut ćemo ponešto.
Božić je kršćanski blagdan kojim se slavi Rođenje Isusa Krista, zajedno s Uskrsom i Duhovima, jedan je od triju najvećih kršćanskih blagdana. Božićno vrijeme traje od Božića pa do blagdana Krštenja Gospodinova, a to je uvijek nedjelja iza Svetih triju kraljeva.
Božić se počeo slaviti u Rimu, u 4. stoljeću, a prema izvornicima, dokazano je da je to bilo 336. godine. Poslije se Božić proširio i na ostale dijelove svijeta. Za razliku od navedenih anglosaksonskih područja, u kontinentalnoj su Europi tradicije ostale gotovo netaknute, te je slavljenje Božića postalo stoljetnom tradicijom. Prema riječima sv. Augustina: ‘Bog se počovječio, da se čovjek može pobožanstveniti.’ Taj jedinstveni povijesni događaj Rođenja Bogočovjeka kršćanski svijet slavi od davnina. Svetkovina je nazvana Božić. Sama riječ ‘Božić’ umanjenica je riječi ‘Bog’ i prvotni naziv Djeteta Isusa, koji je kasnije prenesen i na sam blagdan Njegova Rođenja. Isus je zato sveprisutni i bliski Bog.
U razdoblju obnovljenog Zapadnog Rimskog Carstva gotovo je u čitavoj Europi početak nove godine bio na Božić.
Hrvatska božićna pjesma: ‘Narodi nam se kralj nebeski’ stihom ‘na tom mladom letu veselimo se’ upućuje na Božić kao prvi dan nove godine.
Narodi nam se kralj nebeski
Od Marije, čiste Djevice.
Na tom mladom letu veselimo se,
Mladoga Kralja mi molimo.
Isusovo rođenje tumači se kao događaj koji se zbio na slavu Bogu na visini i za mir ljudima dobre volje. Ljudi su od prvog Božića svjesni da uživaju Božju naklonost, a svakog Božića obnavljaju tu svijest, stoga njegovu i uzajamnu blagonaklonost, dobrostivost, dobrovoljnost.
Otajstvo Božića oblikovalo je vjerničko doživljavanje blagdana Božića hrvatskih ljudi do te mjere da se opravdano govori o hrvatskom Božiću. Božić je naišao na odraz u književnosti, umjetnosti, a osobito spletu običaja i u božićnim pjesmama i melodijama. U božićnim je pjesmama, naime, jasno naznačena središnja kršćanska vjerska istina o Rođenju Bogočovjeka, koga one često nazivaju Mladim kraljem, od Djevice Marije. Tu istinu pjesme uokviruju s jedne strane u idiličan svijet pastira, mudraca zvanih kraljevima, anđela, štalice, jaslica i zvijezde vodilje. Ipak te pjesme ne skrivaju krutu životnu stvarnost i neizvjesnost u kojoj su bili novorođeni Isus, Marija i Josip. Pogodilo ih je siromaštvo, odbijanje ljudi i neprijateljska prijetnja samoga kralja Heroda. Upravo tu i takvu stvarnost živjela su pokoljenja koja su stvorila te božićne pjesme i zatim mnoge druge generacije koje su pjesme pjevale. Jedva da su koje druge pjesme Hrvati prihvatili u takvoj mjeri kao božićne. U njima pronalaze izraz vlastite duše, povijesti i sadašnjosti.
Božić je blagdan mira i svetkuje prema tradiciji najprije unutar same obitelji. Božićno čestitanje najprije se događalo u kući među članovima obitelji. Zatim je obuhvatilo rođake i prijatelje, a na kraju sve mještane. Čestitanje Božića želi povećati radost slavljenja božićnog blagdana. Vjernost običajima može umnožiti tu radost, ali vjernički narod ne zaboravlja da je Isus Krist Svijeta Razveselitelj.
/LAUDATO/
