Svake godine, kroz godine mnoge, odlazili smo u Krehin Gradac pohoditi obitelj Rade i Mile Planinić, jer je u njih patron i zvanje, ali i poradi toga što su oni obitelj našega pok. fra Martina Planinića. Iako se naš fra Martin preselio u Gospodinovu vječnost vodili smo se onom mudrom izrekom AKO JE UMRO PRIJATELJ NEKA NE UMRE PRIJATELJSTVO. I ove smo godine otišli onamo i najprije pohodili fra Martinov grob u groblju fra Martinovih roditelja i ondje se pomolili za pokoj njegove duše.
Prisjetili smo se mnogoga iz života s fra Martinom i fra Martinovih događanja. Nekoć ga se zvalo od milja VELIKI, jer je fra Martin uistinu po mnogome iz njegova života bio upravo tako – VELIK. I spomenik fra Martinov je upravo VELIK. I pravo je što su mu podigli veliki spomenik i, moguće, najveći u groblju, jer je fra Martin bio velik i u mnogočemu dobromu, ljudskom i kršćanskom i franjevačkom – nedostižan… Ujedale su ga tijekom života i izujedale mnoge ‘pčele i muhe’ Zajednice kojoj je svim srcem i dušom pripadao i Crkve u kojoj se posvema davao i istrošio. Kroza život je znao govoriti kako bi najradije otpočinuo uza svoje roditelje… Jer, govorio je on, ”kad već kao fratar nisam mogao biti živ u svojoj rodnoj župi, uzeli su je tamo neki…! neka barem počivam u pokoju i u polju s pokojnima svojim u vječnosti!’
Dragi fra Martine, počivaj u miru Božjem i neka tvoj zagovor kod Gospodina Boga urodi MIROM I DOBROM i tvojoj rodnoj župi i dragoj Hercegovini!
/MISIJA FRAMOST/
