U POVODU OBLJETNICE NA STRADALE FRATRE IZ MOSTARSKOG SAMOSTANA 1945. GODINE, DONOSIMO ISPOVIJEST FRATRA FRA GAUDENCIJA IVANČIĆA O ODVOĐENJU FRATARA I NJIHOVOJ LIKVIDACIJI:
Što se događalo te krvave veljače – četrnaestog dana 1945.?
U večernjim satima na dan ulaska partizanske vojske u Mostar, partizani su izabrali sedmoricu franjevaca, odveli ih i zvjerski likvidirali. Među onim fratrima koji su ostavljeni u samostanu, i preživjeli, bio je fra Gaudencije Ivančić (Grabovica, 1900. – Humac, 1986.), koji je 13. veljače 1986., malo prije svoje smrti, sjećajući se mostarskih žalosnih događaja iz veljače 1945., fra Jozi Vasilju, u samostanu Humac kod Ljubuškog, diktirao svoja sjećanja. Fra Gaudencija je komunistička vlast kasnije osudila na 10 godina zatvora od kojih je 6 proveo na robiji.
Sjećajući se stradanja sedmorice članova Hercegovačke franjevačke provincije 14. veljače 1945. u Mostaru, kao svjedok očevidac fra Gaudencije kaže: „Ovako: Mi smo bili čitavu sedmicu dana u podrumu. Prenijeli smo bili i krevete u podrum radi sigurnosti od bombardiranja.
Nakon sedmicu dana oni su došli prije zalaska sunca. Osvojen je Mostar. … Došli su u samostan. Mi smo bili u zbornici, izišli iz podruma i bili u zbornici. Naložili vatru i grijali se. U podrumu je bilo poprilično hladno, a i dodijalo nam sedmicu dana.
…Gvardijan fra Grgo Vasilj bio je kod peći u zbornici i molio krunicu. Ostali smo potiho razgovarali i bili u nekom iščekivanju. Zbornica je bila u prizemlju – tamo je danas jednim svojim dijelom smještena samostanska knjižnica.
U to u zbornicu banu jedan oficir s vojnikom i oficir upita: ‘Jeste li ovdje svi? Sigurno vas pola fali!’ Provincijal pokojni fra Leo Petrović odgovori: ‘Otprilike – pola.’ Oficir izdaje naredbu: ‘Svi ćete ovdje ostati do sutra.’ Ne sjećam se je li to bilo 13. ili 14. veljače 1945., ali u svakom slučaju bilo je poslije podne prije zalaska sunca i bilo je dosta hladno.
– Provincijal fra Leo se obraća oficiru: ‘Bili li to moglo biti malo drugačije?’ ‘Kako to mislite?’ – upita oficir. ‘Bili smo sedmicu dana u podrumu pa nam dodijalo. Možemo li malo izići na čisti zrak?’ Oficir pristaje: ‘Dobro, neka bude tako!’
Prema njegovom kazivanju oficir je popisao njihova imena, i nakon dva sata se vratio u pratnji nekoliko vojnika te prozvao provincijala fra Lea Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, fra Jozu Bencuna, fra Rafu Prusinu, fra Bernardina Smoljana, fra Kazirmira Bebeka, fra Nenada Pehara, fra Zlatka Sivrića i fra Darinka Brkića.
Nakon što su dvojicu fratara, fra Zlatka i fra Darinka, oficiri koji su imali propusnicu od OZN-e, pustili da mogu ići u Ljubuški, ostalih sedmoricu odveli su kilometar niže na Čekrku, prema Neretvi i tamo ih ubili, a tijela bacili u rijeku.
Opisujući svoju stradalu subraću, bivši gvardijan sv. Petra i Pavla u Mostaru fra dr. Iko Skoko, kaže kako je dr. fra Leon Petrović bio prvi hercegovačkih franjevac koji je obranio doktorat iz znanosti. Fra Grgo je bio veliki “samaritanac”, a fra Jozo potpuno odan Bogu svojim pozivom. Fra Rafo je bio poseban uzor vojnicima obavljajući službu vojnog kapelana dok je fra Bernardin podigao sa župljanima župe Međugorje visoki betonski križ na brdu Križevac 1933. godine. Fra Kažimir je bio poznati borac za Božju istinu i ljudska prava, a najmlađi smrtno stradali fratar te kobne srijede bio je pjesnik fra Nenad Pehar koji se odlikovao iznimnom dobrotom.
Za ubojstva hercegovačkih fratara do danas nitko nije odgovarao. Do 2010. godine za pokolj hercegovačkih fratara završen je provincijski postupak za mučeništvo. Međutim, biskupijski postupak za beatifikaciju još nije niti započet.
