Dan kada je izgorio carski Rim, 18. srpnja 64. godine, smatra se datumom najveće katastrofe u povijesti Rima od galskog pustošenja godine 390. pne. te jedne od najstrašnijih koje su pogodile ljudski rod. Grad je u njemu izgorio gotovo do temelja.
”Veliki rimski požar” ili ”Veliki požar Rima” (latinski: Magnum Incendium Romae), kako je prozvan i u povijesti poznat ovaj događaj, počeo je u trgovačkoj ulici nedaleko od cirkusa Maksimusa, a zatim se naglo proširio uskim zavojitim ulicama.
Njegovo brzo širenje potpomogao je ljetni vjetar, kao i činjenica da je Rim tada još uvijek velikim dijelom bio sačinjen od drvenih građevina, sagrađenih neplanski i grupiranih u uske uličice. Brzina i razmjeri požara su izazvali sveopću paniku, pa, prema Tacitu, velikom povjesničaru starog Rima, nije bilo ni organiziranog pokušaja da se on ugasi. Prema svjedočanstvima koje on navodi, individualne pokušaje gašenja su spriječavale bande nasilnika, od koje su neke čak i bacale baklje na još netaknute zgrade i tvrdile da djeluju po naređenjima; te Tacit smatra kako je moguće da je do podmetanja zbilja došlo zbog nečijeg naređenja, ali i da je riječ o oportunističkim kriminalcima.
Plameno more gutalo je šest dana i sedam noći rimske zgrade i ulice. Stotine ljudi izgubilo je živote a tisuće su ostale bez krova nad glavom. Dvije trećine Rima bile su uništene. Zauvijek su nestale poznate građevine iz najranije rimske povijesti, među njima i znameniti hram koji je, navodno, još Romul posvetio bogu Jupiteru. Od 14 rimskih okruga, samo su četiri ostala pošteđena.
Stari rimski izvori za veliku katastrofu okrivljuju tadašnjeg cara Nerona koji je, kako kažu, dao potpaliti antički velegrad. Neki tvrde da se imperator želio riješiti bijednih rimskih četvrti, dok drugi smatraju da je u požaru suludo tražio veće uzbuđenje od gladijatorskih igara. Predaja čak kazuje kako je Neron iz svog dvora, promatrajući požar, pjevao uz liru uspoređujući propast Troje s rimskom tragedijom, pa se Neron stoljećima slavio kao najveći palikuća u povijesti.
Novija istraživanja tvrde potpuno drukčije. Neron je dva dana prije požara otputovao u primorski grad Akcijum i na vijest o katastrofi odmah se vratio u Rim. Do carske palače nije mogao doći jer je bila okružena plamenom, pa otpada optužba da se tu naslađivao vatrenom stihijom. Odmah je uputio carsku gardu u gašenje velikog požara, te otvorio svoje palače kako bi se u njih smjestile izbjeglice, i iz vlastitih sredstava počeo dijeliti hranu i financijsku pomoć.
Da je Neronova krivnja dvojbena, dokazuje i činjenica da je poslije požara car zapovjedio da se sve nove zgrade smiju zidati samo od kamena otpornog na vatru. Istina je, međutim, da je sam Neron na kraju za sve okrivio kršćane, od kojih su mnogi pogubljeni u cirkuskim igrama tako što su bacani divljim zvijerima u arenu te živi spaljivani na gradskim ulicama. Tada je razapet i sveti Petar.
Nakon požara i Neronova rasipničkog života u carstvu je zavladalo nezadovoljstvo, pa se protiv cara okrenula i poslušna dvorska garda. 65. godine skovana je urota, ali je Neron osujetio zavjerenike i dao ubiti 18-oricu. Jedan od urotnika, filozof Seneka, sam se ubio. 68. godine Senat je Nerona proglasio neprijateljem rimskog naroda i osudio ga na smrt. Da bi izbjegao tu sramotu, Neron je digao ruku na sebe, oduzevši si život te iste godine.
Drevni Rim je nakon požara potpuno obnovljen i zasjao novim sjajem – sa širokim ulicama i kamenim kućama, u čijem je predvorju moralo biti dovoljno vode za gašenje požara!
Stvarni uzrok izbijanja ”Velikog rimskog požara” ostao je misterij do današnjeg dana.
Izvori: /laudato.hr/, /dnevnik.hr/, / wikiwand.com/, / nacional.hr/, / sh.wikipedia.org/
/Misija FRAMOST/
