Sveti Leopold Bogdan Mandić, drugi kanonizirani hrvatski svetac, franjevački kapucin, apostol ispovijedi i kršćanskog jedinstva, proslavljeni ispovjednik, preminuo je u Padovi na današnji dan, 30. srpnja, 1942. godine.
Rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, na ulazu u ”zaljev hrvatskih svetaca”, Boku Kotorsku, kao dvanaesto, najmlađe dijete Petra Antuna, vlasnika flotile ribolovnih brodova i Dragice rođene Carević. Leopold, sin pobožne obitelji podrijetlom iz Zakučca, sela u omiškom zaleđu, kršten je kao Bogdan Ivan.
Oduševljen djelovanjem kapucina u rodnom gradu, pošao je sa 16 godina u Italiju, u kapucinsko sjemenište u Udinama (Furlanija). Redovnik je postao 1884. u Bassanu del Grappa (Veneto) i uzeo redovničko ime Leopold. Svečane zavjete položio je 1885, teologiju studirao u Padovi i Veneciji, a za svećenika je zaređen 1890. u Veneciji.
Kao mladomisnik izrazio je svojim poglavarima želju da se vrati u domovinu. Kratko vrijeme bio je gvardijan u Zadru, a boravio je i u Rijeci i Kopru. Naposljetku je 1906. stigao u Padovu. Nekoliko godina bio je odgojitelj studenata filozofije, predavač patrologije, a u Veneciji je mlade kapucine učio hrvatskom jeziku. Na glas svetosti došao je kao ispovjednik u kapucinskom samostanu u Padovi, gdje je djelovao gotovo 40 godina, sve do kraja života.
Gorostas kršćanstva, bio je niska rasta i nježna zdravlja, mucao je i nezgrapno hodao, ali je imao ogromno srce i divovsku duhovnu snagu. Duboko predan vjeri, radio je na zbližavanju kršćana i zagovarao ekumenizam. Neprestano je molio za slogu katolika i pravoslavaca. Mariju je nazivao svojom „svetom gazdaricom“, a ispovijedao je svakog dana sate i sate. Dolazili su mu mali, obični ljudi i ugledni građani, radnici i industrijalci, studenti i profesori, znanstvenici i časnici, redovnice i redovnici, svećenici i biskupi. Svakom vjerniku posvećivao je najveću pažnju i ljubav, a svoju ispovjedaonicu učinio mjestom pokore i žrtve, ali i osobnoga posvećenja i ekumenskog apostolata.
Bio je iskreni domoljub i jednom je prijatelju povjerio svoju tajnu: ”Ja sam kao ptica u krletki, ali je moje srce uvijek tamo preko mora.” Kad su vlasti 1917. tražile od njega da primi talijansko državljanstvo, izjavio je da ”krv nije voda”, nije se htio odreći svoga hrvatstva te je bio interniran u južnoj Italiji. Naročito je volio svoje Hrvate i sve slavenske narode, ali je ljubio i svoju novu domovinu, Italiju i talijanski narod.
Kao ekumenist i graditelj mostova, promicatelj jedinstva kršćana, postao je preteča ujedinjene Europe i bratstva među narodima.
Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. preminuo u Padovi, njegov pogreb bio je već njegova proslava na zemlji, uvertira onoga što će se dogoditi kasnije kad bude svečano proglašen blaženim i svetim. Bio je pokopan na gradskom groblju u Padovi, odakle je, 1963. godine, njegovo tijelo preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa.
Leopolda iz Herceg-Novog proglasio je blaženim 1976. papa Pavao VI, a svetim 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. Spomendan mu je 12. svibnja. Zaštitnik je ispovjednika te mnogih župa, crkava, kapela i ustanova diljem svijeta i hrvatskih krajeva. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje.
Sveti Leopolde Bogdane Mandiću, MOLI ZA NAS!!
Izvori: /Sveti Ivan Pavao II/, /hr.wikipedia.org/, /zupajastrebarsko.hr/
/Misija FRAMOST/
