Crkva danas slavi sv. Franju Asiškog, u vjerničkom puku omiljenog sveca, utemeljitelja i zaštitnika franjevačkog reda, suutemeljitelj reda klarisa, a njime je nadahnut i Treći franjevački red, koji se danas dijeli na Samostanski treći red i Franjevački svjetovni red. Svojom poniznošću, skromnošću i humanitarnim radom ostao je trajno nadahnuće generacijama do današnjeg dana.
Rođen je oko 1182. u talijanskome gradu Asizu, kao sin bogatog trgovca platnom. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan, ali kad se otac vratio s putovanja, zahtijevao je da se sinu promjeni ime u Francesco, iz ljubavi prema Francuskoj kamo je rado i često putovao i odakle mu je bila žena. Bogata obitelj omogućila je Franji bezbrižno djetinjstvo. Otac je planirao kako će Franjo nastaviti obiteljski posao i uzdići se na visoki položaj u njihovome gradu.
Prve mladenačke dane Franjo je proveo u dokolici i veselim zabavama s prijateljima, kojima se nametnuo kao vođa, ne samo svojim bogatstvom, nego i osobnošću. Zanosio se vojničkom slavom: biti vitez a onda, postati i plemić, tako da je već s 20 godina sudjelovao u ratu između Asiza i Perugie. U njemu će biti pobijeđeni, a mnogi od njih, među njima i Franjo, završit će u zarobljeništvu. Franjo ostaje u tamnici godinu dana. Razmišlja o svome životu, ali ne gubi hrabrost. Tu i obolijeva. Otac ga konačno nakon godinu dana uspijeva otkupiti i vratiti kući. Oporavlja se od duge i teške bolesti, razmišlja o smislu života. Svojim je prijateljima i društvu rekao da će ga jednom poštovati cijeli svijet. Postaje sve pažljiviji i darežljiviji prema siromasima koji često navraćaju u očevu trgovinu. Tada počinje za njega vrijeme postupnog obraćenja, sve više se osamljuje, posjećuje razrušene crkvice u okolici i u jednoj od njih, u crkvici sv. Damjana, tri puta je čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Svetog Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u molitvi.
Franjo sve jasnije uviđa što mu je činiti. Sve je svjesniji da za njega počinje novi život. U tome su mu pomogla dva osobita događaja: susret s gubavcem i iskustvo molitve pred križem u crkvici sv. Damjana. Nakon tih događaja Franjo se sve više posvećuje brizi za gubavce i siromahe. Pred asiškim biskupom Guidom odriče se svoga oca i svega bogatstva. Sklanja se u jednu spilju, u kojoj je primio utješnu riječ: ‘Ja ću biti s tobom i ne boj se ničega!’ Biskup je stao u njegovu zaštitu. To je vrijeme njegova korjenita obraćenja. Kao pokornik i Bogu posvećena osoba izjavio je: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Pietra Bernardonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.”
Nalazeći se jednog dana u crkvi sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise riječi evanđelja: „Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!“ (Mt 10,9-10)… Čuvši to, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: ‘To je što tražim, to je što svim srcem želim!’ Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio ‘minoritskom’, manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. Ideal mu je postao što doslovniji život po evanđelju: u jednostavnosti, istinskom siromaštvu i slobodi duha. U početku mu se pridružilo 12 prijatelja koji se nazvaše ‘manjom braćom’. Svojoj mladoj zajednici Franjo daje pravila koje papa Inocent III. usmeno odobrava. Dobili su i ovlast propovijedanja. Zajednica se ubrzo povećavala. Nastaje nova redovnička družba u Crkvi – franjevci.
Velika Franjina želja bila je postati sličan Isusu. U jednoj ekstazi zadobio je Isusove rane na tijelu – bio je stigmatiziran. To je bila prva vjerodostojna stigmatizacija uopće. Pod Franjinim vodstvom njegova prijateljica sv. Klara osnovala je ženski franjevački ogranak, Red klarisa, koji je nazvan Drugi red. Na zamolbu brojnih laika Franjo je osnovao i za njih prikladnu zajednicu – Treći red.
U svojoj skromnosti nije se smatrao dostojnim biti svećenik i doživotno je ostao đakon. Umro je uz pjevanje 141. psalma, uvečer 3. listopada 1226. u Asizu. Toma Celano piše: “Smrt je pjevajući primio.” U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”, on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. Ona je postala jednim od najpopularnijih hodočasničkih odredišta na svijetu, a posjetili su je brojni pape, uključujući i papu Ivana Pavla II. Ikonografija ga prikazuje u franjevačkom habitu s Kristovim ranama na rukama i okruženog životinjama, najčešće pticama.
Molitva sv. Franje Asiškog
Višnji i slavni Bože, rasvijetli tmine srca moga i daj mi pravu vjeru, čvrsto ufanje i savršenu ljubav, razum i znanje, Gospodine, da vršim tvoju svetu i istinitu zapovijed. Amen.
Sveti Franjo, MOLI ZA NAS!!
Svima koji nose ime Franjo, Frano, Fran, Franka, Frančeska,… čestitamo imendan.
Izvori: /hkm.hr/, /bitno.net/
Vezano: http://www.framost.com/2023/10/04/4-listopada-sveti-franjo-asiski/
/Misija FRAMOST/
