Svake godine 11. studenog slavimo svetog Martina ili Martinje, u našim sjevernim krajevima vrlo popularan pučki običaj simboličnog prevođenja, odnosno krštenja mošta u mlado vino koji se njeguje od 17. stoljeća.
Dan svetog Martina je dan koji se proslavlja diljem srednje Europe u skladu s tradicijom i mnogom popratnim običajima, a proslavlja se 11. studenog, na datum na koji je 397. godine pokopan sveti Martin, prvi francuski svetac, ujedno prvi svetac koji nije bio mučenik.
U sjevernoj Hrvatskoj i Sloveniji na dan svetog Martina njeguje se tradicionalni pučki običaj simboličnog prevođenja mošta u mlado vino, a u mjestima u kojima je sveti Martin zaštitnik priređuju se tradicionalne glazbene i folklorne zabave.
Na proslavama se najčešće pripremaju martinjska guska i mlinci, a posebno velika slavlja ona su u Svetom Martinu na Muri, Požegi, Kutjevu, Velikoj Gorici, Dugom Selu, Sv. Ivanu Zelini i mnogim drugim mjestima.
Martin je bio sin rimskog tribuna rođen na području današnje Mađarske, a djetinjstvo je proveo uz oca u jednom u brojnih rimskih garnizona. Protiv svoje volje unovačen je u carsku gardu. Legenda kaže kako se usred zime našao pred vratima grada Amiensa u Galiji te je susreo prosjaka koji je tražio milostinju. Nemajući novca kod sebe, a gledajući prosjaka kako se smrzava, odrezao je polovicu svoga vojničkog plašta i dao mu da se zaogrne. Sljedeće je noći usnuo san vidjevši samoga Boga zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio – ‘ovim me je plaštem zaogrnuo Martin’.
Martin je kao rimski časnik imao kao slugu roba, s kojim je postupao kao s bratom, a čak mu je sam znao očistiti obuću.
Završivši vojnu službu i oprostivši se zauvijek od nje, Martin je bio zaređen te je postao egzorcist, a nakon povratka u rodnu Panoniju pridobio je majku za kršćanstvo, iako se njegova obitelj jako protivila tada novoj vjeri.
Martin je kasnije širio kršćanstvo na području današnje Italije, a 370. godine zaređen je za biskupa grada Toursa.
O njemu se govorilo da je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a opat po izboru i naslijedio ga je sveti Grgur iz Toursa, koji je napisao djelo i dao podići baziliku posvećenu njemu.
Kao biskup Martin se prihvatio evangelizacije među Galima, a posebno se bavio smirivanjem duhova unutar Crkve, kao i pružanjem otpora uplitanju građanske vlasti u čisto crkvene poslove. Uvijek je bio blizu siromašnima i progonjenima, zbog čega je imao popriličan broj protivnika u redovima klera.
Kao velik ljubitelj vina, Martin je odlučio popularizirati finu kapljicu među pukom, s kojim je bio blizak. Prema njegovom imenu stoga je nastao hrvatski naziv za ovaj, kod nas mnogima omiljeni običaj – Martinje.
Još jedna zabavna legenda vezuje se uz martinjske običaje. Naime tradicionalna pečena guska na stolu nalazi se ‘po kazni’. Martin navodno nije želio postati dio visoke crkvene hijerarhije pa se pred proglašenjem biskupom skrio u grmlju, a njegovo skrovište odalo je glasanje guske.
Blagdan svetog Martina slavi se i u Hercegovini zemlji blatine i žilavke.
U vrijeme rimskog cara Augusta uzgoj vinove loze i proizvodnja vina posebno se proširila područjem današnje Hercegovine. Radoslav Dodig u svom Kulturno-povijesnom vodiču kroz BiH navodi da su se u rimsko doba u Broćansko i Ljubuško polje bili doselili rimski veterani, dobivši državnu zemlju kao naknadu u vojnoj službi. Broćanski kraj i dobar dio područja današnje južne i srednje Hercegovine tada je spadao u naronitanski okrug. O staroj povijesti vinogradarstva i proizvodnji vina u Hercegovini na najuvjerljiviji način govore nadgrobni natpisi te ostaci starih poljoprivrednih imanja. Trsovi loze i grozdovi simboli su tih vremena pa tako se nalaze i na kamenim ostacima ranokršćanske bazilike u Žitomislićima, kao i Potocima kod Mostara. Grožđe i vinova loza kao motivi nalaze se u širokobriješkim i stolačkim bilizima. U osmanlijskom dobu hercegovački vinogradari i vinari plaćali su posebno izražen porez (harač) na prihod od te djelatnosti. Dodig navodi kako je putopisac Evlija Čelebija pisao o tisućama vinograda u okolici Mostara. Razvoju vinogradarstva u Hercegovini puno su doprinijeli franjevci, posebno se razvija u vrijeme Austrougarske. U vrijeme socijalizma poljoprivredni kombinat Hepok bio je značajan izvoznik blatine i žilavke. S tranzicijom i naglim razvojem poduzetništva samo na području Brotnja razvilo se 40-ak privatnih vinarija. Mnogi od hercegovačkih vinara znatno su unaprijedili tehnologiju proizvodnje vina i dospjeli na inozemna tržišta, piše Franjo Vukoja, a donosi Hercegovački portal.
Izvor: Hercegovački portal
/Misija FRAMOST/
