Židovi ne časte svece kao što to čine kršćani, nego ljude revne Božjemu zakonu nazivaju CADIKÎM ili “pravednici”, dok grješnike svrstavaju prema težini prekršaja. Postoji više termina za ljudske prijestupe, među koje se ubraja i riječ TAMĒ, u značenju “nečist čovjek”, a pridaje se onomu koji je grješnim činom nagrdio bilo što od onoga što pripada Božjoj svetosti (KADŌŠ). Tako, prema židovskoj tradiciji, i žena koja rodi biva onečišćena. Kada rodi žensko dijete grješna je 80, a ako rodi muško, 40 dana.
Čišćenje rodilje poslije poroda
Propisi čišćenja rodilje precizirani su u knjizi Levitskoga zakona. Dojilji, dok je nečista, zabranjen je svaki doticaj sa svetim što uključuje i pohod sinagogi ili svetištu. Tek poslije 40 dana dužna je otići u svetište i pred svećenikom prinijeti žrtvu za svoje čišćenje i to jednogodišnje janje kao darovnu žrtvu Bogu što je na svijet donijela novi život i jednoga goluba za svoje očišćenje od porodiljina grijeha.
Tako je Marija, premda je Bezgrješna, prema slovu Zakona bila nečista 40 dana. Poslije 40-dnevnoga čišćenja, s Isusom u naramku i s mužem Josipom u pratnji, došla je u Hram, ali ne s janjetom i golubom, nego s dva goluba.
Ovaj detalj u evanđelju je točan, ali je evanđelistu Luki, u daljnjem opisu, promakla važna tančina. Marija i Josip nisu donijeli u Hram drugo, treće ili peto dijete, nego svoga prvoga sina, svoga prvorođenca, a za prvorođenca pravila u Hramu bila su drugačija. Zato je već na prvi pogled vidljiv raskorak u Lukinu opisu događaja, jer umjesto da piše samo o Marijinu čišćenju, Luka spominje i Isusovo čišćenje jer kaže: “Kad su se navršili dani njihova čišćenja…” (Lk 2,22), ali nije to bilo i Isusovo čišćenje. Evo o čemu je zapravo riječ:
Svećenički privilegij prvorođenaca
Od egipatskoga pomora prvorođenčadi (usp. Izl 12,29), svaki prvorođenac među Izraelcima posvećen je Bogu kako bi, pošto odraste, služio Božjem šatoru i svetištu (usp. Izl 13,2). Ovaj privilegij za prvorođence trajao je sve dok se nije dogodio skandalozni grijeh sa zlatnim teletom u pustinji (usp. Izl 32), kada se dio i izraelskih prvorođenaca priklonio klanjanju idola. Tada je slomljen savez služenja svih prvorođenaca u Božjem šatoru, a službu su preuzeli isključivo muški potomci Mojsijeva brata Aarona.
Mojsijev suradnik Jošua, nakon što je naslijedio Mojsija, osvojio je Kanaan i uveo Izraelce u obećanu zemlju. Jošua je raspodijelio zemlju izraelskim plemenima, a Levijevu plemenu (kojemu su pripadali i Mojsije i Aaron) nije ostavio ništa, nego je njegovu mušku djecu posvetio za svećenike levite koji će služiti Božjem šatoru i svetištu, a koju će ostala plemena uzdržavati godižbinom ili takozvanim ma’aser rišon-om, tj. desetinom od sezonskoga uroda.
Međutim, kako se Božja riječ u Bibliji ne poriče, jer je Bog još u Egiptu posvetio sebi izraelske prvorođence, ona izvorna Božja želja da mu budu posvećeni svi prvorođenci nadomještena je otkupninom i to tako da jedan od svećenika iz Levijeva plemena preuzme urođenu svećeničku službu svakog izraelskog prvorođenca iz nekog drugog plemena i da ga djetetovi roditelji, kao naknadu, daruju janjetom koje on prinosi Bogu za žrtvu. Rabinska predaja svjedoči da je svećenik levit imao pravo vratiti dar ukoliko bi znao da je otkupljenička obitelj siromašna.
Josipova dvojba
Tako je Sveti Josip, koji je iz Judina plemena i koji se zatekao u Betlehemu, trebao naći svećenika Levita koji će na sebe preuzeti službu prvorođenca Isusa i usto ga još darovati janjetom za žrtvu, a i Marija je istovremeno trebala donijeti janje i goluba za svoju žrtvu i očišćenje.
Dva janjeta za žrtvu bila bi previše za putničku Svetu Obitelj pa je Josip odlučio ovako: Neka se Marija očisti u Hramu, a Sina ćemo otkupiti kad se vratimo u Nazaret. I tako su, utekavši se zakonskoj povlastici za siromašne, umjesto janjeta i goluba donijeli dvije grlice u Hram na Marijino čišćenje.
Svećenik u Hramu
Josip je prvi ušao u predvorje Hrama, iza njega Marija s Isusom u naručju. Ne poznavajući nikoga od hramskog svećenstva koji bi nad Marijom izmolio pomirnicu nesigurni su gledali unaokolo dok pred njih nije stao čovjek. Svećenik. Starac. Ništa ih ne pita. Ne traži žrtvu. Sve zna. U naručje uzima Dijete i izgovora blagoslovnu molitvu otkupljenja, koju Luka jednostavno opisuje: “Primi ga Šimun i naručje i blagoslovi Boga” (Lk 2,28). Šimun, čije kosti danas čuvamo i častimo u Zadru, potaknut Duhom Svetim, došao je u Hram ne zato što se Marija ima očistiti, nego zato što se Isus ima otkupiti. I sada, već u svojoj starosti, dočekao je trenutak i privilegij da preuzme na sebe ni manje ni više nego Kristovo prvorodstvo. Zbog toga Šimun i zahvaljuje Bogu što mu je dao privilegij da mu to bude posljednja svećenička otkupnina po kojoj će i on sam biti vječno otkupljen (Lk 2,29-30).
Po gestama koje Šimun čini i po blagoslovu koji izgovara nad djetetom prepoznatljiva je njegova svećenička levitska vještina, jer molitva “Sad otpuštaš slugu svoga Gospodaru…” ujedno je bila i zaključak njegove obredne molitve za prvorođenca.
Pošto je Šimun otkupio Isusa, nad njegovom majkom izmolio je i obred čišćenja pa ih zatim sve zajedno blagoslovio, ali prije otpusta došapne Mariji neka se ne prestraši, ali neka zna da je ovo neponovljiv događaj jer će biti vječan znak. Tako se Marijin dan očišćenja pretvorio u Isusov dan otkupljenja. Dan radosti i sjete, divljenja i strepnje.
Svećenik Šimun i proročica Ana
Dva glavna protoka starozavjetne objave, onaj prvi – svećenički i onaj drugi – proročki poistovjećeni su danas sa svećenikom i starcem Šimunom i proročicom i staricom Anom. Jer, ostarjela svećenička služba za Boga i poodmakla proročka služba za narod sad se preobrazila u Božjem Sinu, Isusu Kristu. Zato, starac Šimun s autoritetom progovara: – Od danas ne samo Izrael, nego svi narodi gledat će spasenje Božje, jer Duh Sveti koji se pobrinuo za Mariju i Josipa od sada će se brinuti za svaku obitelji koja u svome naručju nosi Krista pa ako je i u tuđoj zemlji, pobrinut će se za nju; ako je i siromaštvom i bolešću udarena providit će za nju; ako je izgubljena i u potrazi zauzet će se za nju; i kad je u radosti bit će uz nju, ali i onda kada je bude probadao mač stat će uz nju. Jer, ništa neće moći zamračiti svjetlo vjere koje se s Kristom upalilo u čovjeku.
Zato Hramom odzvanja glas starice, prodiru riječi proročice Ane: – Otkupljenje! Otkupljenje! Utjeha! Utjeha! Jer udovica je utješena; ona što posti evo sad se gosti i ona što moli prorokuje da će se ljudski teret, i veličine brda, spustiti pred onim koji vjeruje; i zlo, siline mora, pokorit će se onomu koji vjeruje jer će gaziti vodu koja je bjesnila na njega, a valovi koji su ga nekada tukli plaknut će mu okorjela stopala.
Svijećnica ili Kalandora
U starome Rimu, svake godine početkom veljače častila se Lupa (lat. vučica), majka Romula i Rema. Pošto je Lupa othranila osnivače Rima i svojom ih brigom spasila od smrti, bolesti i nesreće, Rim joj je u čast posvetio cjelotjedno slavlje koje je sredinom veljače završavalo velikom ceremonijom čišćenja od divljih duhova smrti, bolesti i nesreće.
Te bi završne noći svi Rimljani bili pozvani izići na ulice grada i s upaljenim bakljama, lampama i svijećama dočekati lucernare ili svjetlonoše, tj. poganske svećenike koji bi trčali u jarećim kožama Rimom, škropili ljude krvlju i mlijekom žrtvovanih životinja i tako ih zaštićivali od smrti, bolesti i nesreće.
Vjerovalo se da se tim obredom grad čisti od divljih duhova smrti i nesreće i da je spreman za novu sezonu zdravoga života, plodova njiva i usjeva. Ceremonija je bila tako popularna da se proširila na cijelo Rimsko Carstvo i to prvo kao Lupercalia, a kasnije i Februa, po kojoj mjesec februar i nosi ime, a u ranoj kršćanskoj eri proslava se još nazivala i Lucernaria, tj. Svijećnica.
Kad je Rim postao kršćanska prijestolnica, Crkva je pokušavala zabraniti taj poganski blagdan, ali bezuspješno. Čak je i papa Gelazije u 5. st. nagovarao Senat da zabrani taj blagdan, ali opet bez rezultata. Tada je Crkva uvela blagdan Marijina čišćenja, koji pada upravo u dane Lucernaria i tako nadomjestila poganski običaj kršćanskim značenjem. Marija po svome Sinu, Svjetlu svijeta, štiti grad od svih bolesti i čisti ga od svakoga zla.
Međutim, tradicija svjetlonoša i dalje je ostala među pukom. Kršćani bi s upaljenim svijećama izlazili na ulice i trgove grada te uz lik Blažene Djevice Marije proslavljali Krista Svjetlo svijeta kako je to nekoć učinio starac Šimun (usp. Itinerarum Egerie, gl.26).
Rimski naziv Lucernaria naknadno je zamijenjen talijanskim Candelora, koji je metatezom slogova prešao u hrvatski naziv Kalandora. Zato, recimo, Kupresom danas kruži izreka: “Kalandora ora” (tj. lijepo vrijeme) “pola zime sfora” (odn. prođe). “Za njom ide sveti Blaž, kaže da je laž.”
Izvor: Nedjelja.ba
