Sveta Janja (Agneza) rodila se godine 1205. u Pragu u kraljevskoj kući OtokaraI. Majka joj je bila njemačkog podrijetla. Otac joj je bio kralj koji je želio vladati, a zbog toga je i svako sredstvo koje će učvrstiti njegovu vladavinu smatrao dobrim.
Da bi postao što neovisniji od moćnoga Njemačkoga Carstva ili Rimskoga Carstva njemačke narodnosti i svoju je vlastitu kćerku smatrao samo figurom na šahovskom polju koju će po volji okrenuti kako već budu tražili njegovi vladalački probici. Vlast može tako opiti čovjeka da zaboravi i na osnovne etičke vrednote. Otokar je svoju Janju još kao dijete dao zaručiti s jednim od sinova šleskoga vojvode Henrika. To je za djevojčicu bila prava sreća jer je tako otišla s praškoga kraljevskoga dvora, koji je tada po nećudorednom životu bio poznat, u Šlesku k pobožnoj Hedvigi, majci svoga zaručnika. Ona je djevojčicu povjerila redovnicama cistercitkinjama u samostan Trebnitz, koji je sama osnovala te koji je bio njezina najmilija zadužbina.
Tri godine što ih je Janja provela kod tih visoko izobraženih redovnica bile su presudne za sav njezin kasniji život. One su mu dale čvrst kršćanski pravac. Kad je Janjin zaručnik smrtno stradao u jednom lovu, nju su vratili u Prag. Jedno je vrijeme boravila u Doksanyju kod redovnica premonstratkinja, dok je njezin otac s njezinom ponovnom udajom stvarao nove sebične planove. Tako ju je obećao baštiniku carskoga prijestolja Fridriha II., budućem caru Henriku VII. Da bi još više upotpunio njezin odgoj i izobrazbu, poslao ju je na kneževski dvor Babenbergâ u Austriju. U međuvremenu za sebičnoga kralja otvoriše se nove mogućnosti. Obudovio je sam car Fridrih II. pa se počeo zanimati za češku princezu, a isto tako i moćni engleski kralj Henrik III. Otokar je odmah otkazao obećanje Henriku VII. i obećao ju je Fridrihu II. No taj put je naišao na odlučan otpor svoje kćeri.
Ona je odrasla i razvila se u snažnu ličnost, koja nije dopuštala da se njome nedostojno trguje, pa trgovao to i njezin vlastiti otac. Sveta Janja je u srcu osjetila drugi poziv, želju da posve pripadne jednom drugom zaručniku – Kristu. Godine 1230. umro je njezin otacc Otokar, a ona uz posredovanje samoga pape Grgura IX. bi oslobođena od obećanja dana mimo njezine volje caru Fridrihu II. Postavši slobodna, ona, kraljevska kći, kojoj je ovaj svijet mogao sve pružiti, nije ni čas oklijevala bogatu odoru zamijeniti siromašnom redovničkom te se nastaniti u jednoj od najsiromašnijih četvrti “zlatnoga” Praga.
Razmaženo kraljevsko dijete u školi svoje nesuđene svekrve, a velike prijateljice sirotinje sv. Hedvige, upoznalo je koliko ima duhovne i materijalne bijede u kojoj su živjeli oni na rubu tadašnjega društva. Bile su to one nepovlaštene mase malih, siromašnih ljudi, seljaka, nadničara, poluslobodnjaka, prognanika, gubavaca. Radi svih njih šleska je kneginja Hedviga neumorno otvarala bolnice, sirotišta, dobrotvorne ustanove, koje su onima sa dna društva pružale trajnu pomoć. Iz istih motiva u Asizu su Francesco Bernardone i bogata Klara ostavili palače svojih roditelja, postali Kristovi siromasi, nastanili se u samostanima manje braće i sestara te bosonogi i siromašno odjeveni, živeći od milostinje, dijelili sudbinu onih bijednih u ljudskom društvu.
Oni su htjeli dokazati da siromaštvo nije sramota, a još manje prokletstvo, već put kojim se može nasljedovati siromašnoga Krista. Primjer tih svetih zanesenjaka zarazio je mnoge i posvuda se počeo snažno širiti franjevački evanđeoski pokret, želja da se živi prema Isusovu evanđelju. Taj val zapljusnuo je na obalama Vltave u Pragu i kraljevsku kćerku Janju i ona se dala njime zahvatiti. Iza svega toga stajao je zapravo Isus Krist, koji je Svojoj Crkvi poslao nove proroke, ljude koji će opet u svoj ozbiljnosti shvatiti Njegovu poruku: “Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!” (Mt 5,3). Ubrzo nakon smrti svoga oca Otokara Janja je posredovala kod svoga brata kralja Vjenceslava da za sinove sv. Franje koji dođoše u Prag sagradi crkvu i samostan.
Franjevci u blizini siromašne princezine kućice dobiše crkvu Sv. Jakoba i samostan, a nad njom preuzeše duhovno vodstvo. Odmah su je povezali sa sv. Klarom, suosnovateljicom ženske grane franjevačkoga reda. Klara je tako zavoljela češku princezu da ju je nazivala “polovicom svoje duše”. Sačuvana su nam 4 pisma sv. Klare pisana u Prag, koja rječito govore koliko je cijenila svetu Agnezu. Ona je u Pragu osnovala prvi samostan klarisa, a sama Klara poslala joj je pet redovnica iz Tridenta. To je samostan Presvetoga Spasitelja u koji je na same Duhove godine 1236. Janja slavodobitno i sva sretna stupila. U njemu je našla ono što je tražila i što je bilo njezino životno zvanje. Tada redovnički franjevački život nije bio još onako strogo monastički organiziran, što je i bilo dobro, jer je bio više pokretljiv i prikladan za vanjsku aktivnost.
I tako se u Pragu, uz mušku i žensku franjevačku zajednicu, brzo stvorio vijenac bolnica, sirotišta, leprozarija, svratišta, a sve na dobro sirotinje. Franjevci i franjevke djelovali su na bogate praške građane i oni počeše otvarati svoje džepove, stvarati ustanove za one na rubu društva. Duša je svega toga izvanrednog apostolskog i socijalnog rada bila sveta Janja. Njezin je primjer svijetlio svima i djelovao poput magneta. Od njezine skromne ustanove nastade čitava gradska četvrt s tri crkve, posvećene sv. Franji, sv. Mariji Magdaleni i sv. Barbari. Narod je izvanredno zavolio te crkve jer su ih opsluživali ponajbolji Franjini sinovi i kćeri. A pokrenule su se i djevojke iz visokih krugova.
Tako je najstarija kćerka Otokara II. i još 12 djevojaka stupilo u samostan klarisa u Pragu: Franjevački pokret širio se iz Praga po svoj Češkoj i u Poljsku. Osnovaše se mnogi muški i ženski samostani jer je zvanja bilo u izobilju. Iako je bilo pritisaka da se ublaži prvotno strogo pravilo klarisa, Janja nije popustila, već mu je u svoj čistoći ostala vjerna. Kad je dobro organizirala redovnički život, ulogu poglavarice prepustila je drugoj, a sama se izgubila u anonimnosti. Željela je da raste Božje djelo, a ona da se umanjuje, da se za nju što manje zna, da živi u povučenosti i skrovitosti. Umrla je 6. ožujka, ali se ne zna točno godina. Svakako negdje između 1280. i 1283. Njezino je štovanje godine 1874. potvrdio papa Pio IX., a Ivan Pavao II. ju je svečano proglasio svetom 12. studenoga 1989. Grob sv. Janje (Agnes de Bohemia) je godine 1930. ponovno otkriven u staroj crkvi Sv. Jakoba u Pragu, u staroj gradskoj četvrti, koju Nijemci nazivaju još i danas “zum Assisi”, a Česi “Na Františku”.
