Sveti Marin (latinski Marinus, talijanski Marino), poznat i kao Marinus Dalmatinac ili Marinus od Dalmacije, osnivač i zaštitnik republike San Marina, „naše gore list“, rođen u Loparu na otoku Rabu. Po zanimanju je bio klesar, a u vrijeme Dioklecijanovih progona kršćana, pobjegao je godine 257. s prijateljem u Rimini (tadašnji Arminum). Sklonili su se u pustinjačke spilje iznad luke. Sveti Gaudencije, biskup Riminija, stupio je u kontakt s njima, pokrstio ih, kasnije ih zaredio za đakone i dao im imena po dvojici mučenika (Marino i Leone). Marin je mnoge pogane obratio na kršćanstvo, a posebno se posvetio služenju kršćanima koji su zbog vjere osuđeni na prisilni rad. Zbog jedne umno poremećene žene koja je tvrdila da je s njim u braku, povukao se u šumsku spilju na brdu Monte Titano i živio tamo kao pustinjak. Molio je usrdno za zdravlje bolesne žene, ona je ozdravila i javno se pokajala zbog svojih lažnih optužbi.

Felicissima, plemkinja iz Riminija, čijeg je sina sveti Marin izliječio od teške bolesti, poklonila mu je zemljište na vrhu Monte Titana i on je tamo podigao mali samostan. Osnovao je na tom mjestu republiku koja je po njemu dobila ime, San Marino. Umro je ondje na današnji dan, 3. rujna 301, prirodnom smrću i pokopan u tamošnjoj bazilici. Njegov spomendan slavi se i kao državni praznik San Marina. Zaštitnik je San Marina, klesara, đakona, neženja i lažno optuženih ljudi. Naš Rab i San Marino tradicionalno njeguju svestrane prijateljske odnose, a 1968. potpisali su i povelju o bratimljenju. I turističko naselje u Loparu nosi naziv San Marino.