Duboko vjerujemo da Anamarija živi u boljem svijetu, kod Boga, kamo mi svi idemo. Ona je među nama, samo nije fizički prisutna.

To je jedini način na koji možemo dalje živjeti, zadrhtao je glas časnoj sestri Marijeli Žuro.

Vjeroučiteljica je u Palmotićevoj već skoro 40 godina, a uz Anamariju je bila skoro kroz cijeli njen život.

Voli govoriti o njoj. Oči joj sjaje. Na trenutak se čini da se pune suzama, ali onda joj se licem razlije osmijeh. Pokazuje nam tamburicu na kojoj je svirala Anamarija.

– Uvijek je žurila da dođe prva i da ju odmah ugrabi. Vježbala je s toliko ljubavi, iako nije jednostavno vježbati tamburicu, zabole vas jagodice, ali njoj to nije bio problem. Vjerujem da sada negdje gore s anđelima svira u nebeskom zboru – tiho će časna.

U samo deset sekundi koliko je trajao potres tog nedjeljnog jutra, 22. ožujka, život djevojčice Anamarije Carević (15) iz Đorđićeve ulice u centru Zagreba, počeo se gasiti.  Na nju su se urušili komadi dimnjaka dok je spavala.

Hitna ju je odvela u bolnicu, ali ozljede su bile preteške. Preminula je drugi dan.

Ivan Matić, župnik župe Presvetog Srca Isusovog, rasplakao se kad je saznao da je u potresu teško ozlijeđena djevojčica Anamarija iz njegove župe Presvetog Srca Isusova.

– Odmah sam nazvao njezine roditelje, već su s njom bili u Klaićevoj bolnici. Čuo sam da je Hitna pomoć relativno brzo stigla te da je tata svoju teško ozlijeđenu kći uspio reanimirati prije njihova dolaska. Odmah smo sve naše prijatelje i molitvene zajednice pozvali na molitvu za Anamariju. Ta neizvjesnost trajala je cijelu noć, a drugi dan oko 17 sati njezinim roditeljima iz bolnice su javili da je preminula – s tugom se godinu dana nakon potresa prisjetio župnik Ivan Matić.

Domeće kako su ostaci dimnjaka pali baš na glavu djevojčice, dok su noćni ormarić na kojem su bile njezine naočale i mobitel ostali čitavi.

– Znam Anamariju od 2011., kada sam došao ovdje u župu. Bila je dijete iz Đorđićeve. To je dijete bilo nevjerojatno. Uvijek je bila tu, vješta, spremna pomoći. Naša časna sestra Marijela uvijek je s djecom organizirala radionice za veće blagdane – za advent su izrađivali božićni nakit, tijekom korizme izradu križeva, organizirali dane majke i očeva. Marijela je uvijek govorila kako je Anamarija imala anđeoski osmijeh jer je imala anđeosko srce. Kod nje se posebno osjetila ona nutarnja kršćanska radost i optimizam koji je prenosila na sve druge. Znate, imala je i iznimno izraženu empatiju za druge. Bila je članica humanitarne grupe s djecom s posebnim potrebama i naučila znakovni jezik kako bi što kvalitetnije s njima mogla komunicirati – prisjetio se Matić te dodao kako nakon Anamarijine smrti puno kontaktira i boravi kod njezine obitelji. Nastoji ih utješiti.

– Na njezinom pogrebu rekao sam roditeljima da je pokupila najbolje od njih dvoje – slavonsku otvorenost i radost, a s druge strane ličku čvrstoću. Obitelj je i dalje u dubokoj boli i ta bol traje i trajat će. Budući da ih jako dobro poznajem, mogu reći da im je vjera dala nadu i smisao. Otvoreno sam im pri jednom posjetu rekao: “Čujte, mi ne znamo zašto je Bog to dopustio, ali ja osobno vjerujem da je ona stvarno na nebu, jer to dijete drugo nije ni moglo zaslužiti. Njoj je sada bolje nego nama. Mi smo nemirni, mi postavljamo pitanja, mi smo tužni, no ona je u miru i radosti. Probajte razmisliti što bi vam ona rekla da može. Bi li bila sretna da tugujete ili bi vam rekla da nastavite dalje sa svojim životom? Nakon toga otac djevojčice je rekao: “A nema mi druge nego Bogu zahvaliti što smo je imali to vrijeme koliko je živjela s nama. Njezino postojanje obogatilo nas je. Odgovorio sam da je ona i dalje dio njihovih života, da je uz njih samo u jednoj drugoj dimenziji i da se mi kršćani u molitvi nađemo s Bogom, a time i s njom koja je kod Boga  – ispripovijedio je Matić.

Pogne glavu, nasmiješi se i dometne kako ju je posljednji puta vidio na blagdan sv. Josipa. Ispitivala je časnu što će napraviti ove godine za dan očeva.

– Govorila joj je: “Onda časna, što ćemo sljedeće nedjelje napraviti za naše očeve?” Unatoč pandemiji korone inzistirala je na tome, a nikada to nije završila – tužno kaže Matić.

Pa se prisjeti kako je Anamarija svirala tamburu u orkestru i uvijek dolazila pola sata ranije da joj netko drugi ne bi uzeo njezin instrument.

– Dok sam na katu pripremao učionicu i materijale što ćemo raditi na vjeronauku, čuo bih ih kako dolje pričaju. Spustio bih se do njih i pitao ih:”Što opet cvrkućete?” Zvao sam ih cvrkutalke. Znate, Anamarijina smrt duboko je pogodila te njezine prijateljice. Budući da sam ih jako dobro znao, nazvao sam jednu po jednu i pokušao ih utješiti.  Budući da je Anamarija uvijek sa svojom obitelji bila prisutna ovdje i, kako su njezini roditelji rekli, da joj je to bio drugi dom, na obljetnicu njezine smrti predstavit ćemo Zakladu za obnovu bazilike i pastoralnog centra koji će nositi njezino ime. I želja njezinih roditelja je da kroz tu uspomenu na nju, taj pastoralni centar bude drugi dom djeci i mladima koji će se ovdje okupljati. Uz predstavljanje zaklade upriličit ćemo komemoraciju za nju, a navečer će biti misa zadušnica za nju – najavio je župnik Matić.

Pozvao je sugrađane da u utorak 23. ožujka u 19 sati na prozorima upale svijeću na spomen jedine žrtve zagrebačkog potresa, a vjernike da im se pridruže u molitvi za neprežaljenu Anamariju.

A koliko je Anamarija bila voljena i omiljena svjedoči i dirljivo pismo njezine najbolje prijateljice Vide, objavljeno na internetskoj stranici Glasnika Srca Isusova i Marijina:

“Upoznale smo se kad smo imale tek osam godina, a odmah smo kliknule kao da se znamo cijeli život. Najljepše uspomene imala sam s tobom. To su uspomene koje nikada neće nestati. Svakodnevna druženja, pomaganja, potpora u svakoj novoj odluci… sve što ti mogu reći je hvala. Hvala ti što si uvijek tu bila za mene, hvala ti za svako naše druženje, svaku prepreku koju smo zajedno prešle, svu potporu koju si mi pružila i što si uvijek vjerovala u mene. Još uvijek si moja bolja polovica, kao što si oduvijek i bila. Naše prijateljstvo nije nestalo. Ono je i dalje ovdje, samo što ja tebe ne vidim, ali ti si tu. Čuvaš me i gledaš s neba.
Ne mogu dočekati dan kad ćemo se opet vidjeti, zagrliti i ispričati, kao što smo to radile dok si bila među nama. Zahvalna sam što sam imala priliku imati baš tebe za najbolju prijateljicu, tebe, pravog malog anđela. Moj anđeo dobio je krila i odletio na najljepše mjesto… mjesto na koje svi želimo jednom otići. Sjećaš se kad smo razgovarale kako bi bile ponosne kad bi jedna od nas postala *zvijezda*? Upravo se to i dogodilo. Postala si zvijezda svačijeg srca ovog svijeta. Uvijek ćeš mi ostati u sjećanju i nikad te neću zaboraviti, moja najbolja prijateljice. Tvoja Vida”.

Pismo je ganulo i sestru Marijelu kad ga je bila pročitala. Uvjerava nas kako je počašćena što je poznavala tako predivnu djevojčicu poput Anamarije.

– Kažu ljudi da će vrijeme izliječiti gubitak i bol, međutim, ona je ostavila trag u svima nama. Jedna vesela djevojčica koja je odrastala uz svoju obitelj, ali i uz našu baziliku. Doista predivno dijete čije je srce bilo puno ljubavi i ta ljubav je zračila iz nje te ju je širila među djecom i među odraslima. Ono što je meni posebno drago je to što je Anamarija u tako malo godina imala tako sretan, bogat i ispunjen život – s puno topline će časna o svojoj Anamariji koju je poznavala od njene osme godine i koju će zauvijek nositi u srcu.

24sata.hr