Ljetna je i paklena žega u Hercegovini. Unatoč tomu, i mi smo iz Mostara, naše Franjevačko zajedništvo – Misija Framost, pošli u Međugorje oživjeti sjećanje na Ivandan 1981. i dan poslije, kad je šestero mladih iz Međugorja, točnije Bijakovića, na predjelu zvanom Podbrdo, u popodnevnim satima vidjelo ‘ženu u bijelom’ s osmijehom na licu. Iznenađeni i prestrašeni strčali su se oni tada do svojih domova… Sutri dan, 25. lipnja, doživljaj i događaj ih je neodoljivo privlačio i s čežnjom u srcu, četvero njih su ponovo pošli onamo, pri čemu su im se pridružili još dvoje mladih. Tom prigodom su molili i razgovarali… I, otada, doslovce svakodnevno, tekla je voda milosti i rijeka Božje pomoći…
Puno je to vremena za jedan ljudski vijek, 40 godina… Milijiuni posjetitelja, molitelja, bezbroj komentara i osvrta, znanih i neznanih… sumnji, pregleda, kušnji, krivih navoda, istinskih svjedočenja, strahova, sumnjičenja, traženja, isto tako žrtve i pouzdanja u Boga i izljeva ljubavi prema Majci Božjoj…
”Važna je to obljetnica, kako za Međugorje, gdje su hodočasnici, a važna je i širom svijeta?, kako se izrazi nadbiskup mons Henryk Hoser SAC u svom obraćanju: Nedvojbeno je riječ o velikoj obljetnici za sve hodočasnike koji u velikom broju dolaze u Međugorje iz cijeloga svijeta, tako da se ta radost dijeli i na međunarodnoj razini. Htio bih privući vašu pažnju na to da sâm broj 40 ima biblijsko značenje, to je vrijeme u kojem se događa nešto važno. I doista, u ovome se mjestu nešto dogodilo, traje i razvija se dalje.
Mogu reći da je sve počelo od svjedočanstva šestero mladih ljudi, djece, tinejdžera, koji su tvrdili da su vidjeli Gospu na Podbrdu koje se danas zove Brdo ukazanja: Gospa se predstavila kao Kraljica mira, Gospa poziva na obraćenje, pokoru, život u jedinstvu s Bogom i širenje mira u svijetu. Vidioci su se prvo sastajali kao grupa, a poslije, s godinama, doživjeli su i drukčija, individualna iskustva, susrete s Gospom, kako oni kažu, ili nadahnuća koja su se odnosila na njih. To je osnovna tema, a ukazanja kao takva Crkva nije priznala. Ona su potpuno različitog karaktera od „klasičnih“ ukazanja koja su se dogodila u Lourdesu ili u Fátimi. To je jedan od razloga zašto se Crkvi ne žuri. Jer Gospina poruka ustvari nije novost, ona stalno poziva na obraćenje, na molitvu, na pokoru, na život po sakramentima i na to da u svojim životima otkrijemo Isusa Krista. Za nevjernike ne koristi tu riječ, nego kaže da su to ljudi koji još nisu upoznali Božju ljubav.
Dakle, fenomen Međugorja je počeo prije 40 godina. Ovu duhovnost i ovo mjesto najprije su primijetili stanovnici Bosne i Hercegovine, zatim Hrvatske, da bi se ta duhovnost naposljetku proširila na cijeli svijet. Prije pandemije u Međugorje je dolazilo oko 2 milijuna ljudi godišnje. Ovo mjesto je općepoznato, to je mjesto koje privlači mnoštvo ljudi, mnoštvo hodočasnika iz cijeloga svijeta. To mjesto je važno za jugozapadni Balkan, kao što je poznata Częstochowa (Čenstohova) u Poljskoj. U Međugorje se ljudi dolaze ispovijedati, u Međugorje stižu na velike blagdane. Čak i za vrijeme pandemije upravo su lokalni hodočasnici osiguravali prisutnost vjernika na svim obredima i slavljima. Zahvaljujući tomu Međugorje cijelo vrijeme odiše posebnošću.
Prošlo je 40 godina i to je bilo 40 godina rasta. Bila su tri razdoblja.
Prvo razdoblje, u doba bivše Jugoslavije, to jest vladavine komunizma, može se usporediti s Fátimom, jer je režim proganjao vidioce i svećenike koji su se brinuli za njih. Tadašnji župnik osuđen je na dvije godine zatvora zbog toga što ih je štitio, branio i nije htio odustati od toga da to nije prijevara nego istina. Dakle, to je bilo jako teško razdoblje slično Fátimi, gdje su policija i državna uprava, potaknute masonerijom, proganjale fatimsku djecu, a ovdje je progon bio nadahnut komunizam.
Drugo razdoblje bilo je ratno stanje. Taj se rat nije vodio u samom Međugorju, tamo nije bilo ratovanja. Međutim, Međugorje je bilo izvor snage za sve ljude i izvor materijalne pomoći, jer kroz Međugorje je dolazila humanitarna pomoć iz cijeloga svijeta, uglavnom iz Italije. Prosljeđivalo se pomoć tamo gdje su potrebe bile najvidljivije.
Nakon ratnog razdoblja došlo je doba mlade države Bosne i Hercegovine koja se rodila kao rezultat Daytonskih pregovora, dakle kompaktne države koja se sastoji od triju skupina, može se reći religijskih, to jest muslimana – oni su najbrojniji, pravoslavaca i na jugu rimokatolika. Takav je, dakle, zemljopisni kontekst Međugorja, a Međugorje poziva na mir, na jedinstvo.
U svakom slučaju ovo je mjesto skromno, što se tiče arhitekture, neusporedivo skromnije nego Lourdes ili Fátima, uzme li se u obzir razlika kad je gdje došlo do ukazanja. To je teren jednog neobičnog jednakokračnog trokuta, gdje je jedan vrh župna crkva, drugi Brdo ukazanja, a treći Križevac, tj. mjesto gdje stoji križ visok 8 metara koji je tamo izgrađen 1933. zbog jubilarne godine 1900. obljetnice Otkupljenja.
Zbog pandemije smanjio se broj hodočasnika, ali oni su ipak stalno dolazili, naravno, iz susjednih zemalja. Sada broj hodočasnika raste i na 40. obljetnicu došlo je mnoštvo hodočasnika, najavljen je dolazak 50 autobusa iz Poljske, 30 autobusa iz Ukrajine… Dakle dolazak hodočasnika se na neki način preporodio…”, tako piše nadbiskup Hoser…
To smo, eto, i sami vidjeli i doživjeli i svjedočimo… I to je bio razlog što smo na 40-tu obljetnicu, na ono isto mjesto odakle je sve krenulo, Podbrdo u Bijakovićima, župe Međugorje, pošli reći: MAJKO, HVALA TI! Hvala ti: ‘za svu ljubav, Majko draga, što je ovdje na nas izli, dajemo ti obećanje, biti bolji neg’ smo bili! Pogledaj nas, utješi nas, svoje ruke stavi na nas; Svome Sinu preporuči, Majko mira, moli za nas!
Donosimo fotografije.
Fotografije: Ante Boras
/Misija FRAMOST/
