Kada je imao 11 godina, prvi put se ispovijedao kod kuće pred svećenikom koji je odbio položiti zakletvu na revolucionarni ustav tadašnje države. U noćnim je satima Ivan bio na vjeronauku koji se održavao po kućama tajno, a držale su ga redovnice odjevene u građansko odijelo. Prvu svetu pričest primio je u štaglju, gdje se tajno služila sveta misa, dok su neki vani držali stražu. Posredovanjem župnika Balleyja iz susjednog sela primljen je 1805. u školu.
POKOROM I PROPOVIJEDIMA PROTIV PIJANSTVA
Prvu svetu misu služio je u sjemenišnoj kapeli 14. kolovoza 1815. Bio je poslan kao kapelan župniku Balleyju. Taj svećenik je prednjačio u molitvi, pokori i odricanju. Nakon 30 mjeseci župnik Balley je umro, a sveti Ivan Vianney je bio premješten za župnika u selo Ars, vjerski posve zapušteno selo koje je imalo 230 osoba i četiri gostionice. Pijanstvo je bila pošast. U crkvu je malo tko dolazio. U Arsu je sveti Ivan Vianney svoje pastoralno djelo započeo tako što je u noćnim satima dugo molio pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, provodio strogu pokoru i održavao nadahnute propovijedi. U svojim katehezama često je govorio o Euharistiji i snazi svete pričesti: „Kod tog lijepog sakramenta kršćani su kao ljudi koji umiru od žeđi kraj nekog potoka, a bilo bi dovoljno sagnuti glavu. Nisu svi dobri koji se pričešćuju, ali će dobri biti samo među onima koji se pričešćuju.” Ili druga slika: „Onaj koji se pričešćuje gubi se u Bogu kao kap vode u oceanu. Nakon pričesti se duša oblači u balzam kao pčela u cvijeće.” O vrijednosti svete mise je rekao: „Sva dobra djela zajedno nisu jednake vrijednosti sa žrtvom mise, jer su ona ljudska djela, a sveta misa je djelo Božje. Misa se ne može usporediti s mučeništvom, jer je mučeništvo žrtvovanje čovjeka Bogu, a misa je žrtva Bogočovjeka, Božjeg Tijela i Krvi za čovjeka. Čin Pretvorbe je veće čudo nego uzdići mrtvaca!” Potresne su njegove riječi o dostojanstvu svećenika: „Oh, kako je uzvišeno dostojanstvo svećenika. Svećenik će se moći zaista razumjeti samo kad dođe u Nebo.”
UMNOŽENO BRAŠNO
Mnogo je molio, nosio kostrijet, bičevao se i hranio se samo krumpirom. Sam je sebe nazivao „seoskim glupanom”, po 12 sati dnevno boravio je u ispovjedaonici, a njegovo čitanje ljudske savjesti bilo je pravo čudo. O ljudima je znao stvari o kojima nikom nisu govorili i neizmjerno im je pomagao. Mnoštva vjernika i pokajnika hrlila su na njegove propovijedi i ispovijedi, a 1855. u selu koje se pretvorilo u pravo proštenište, boravilo je oko 20 tisuća hodočasnika. Osnovao je i dom za siromašne djevojčice. Pripisuju mu se mnoga čuda. Prvo čudo koje je učinio je umnažanje brašna. U svojoj je župi utemeljio Bratovštinu vječnog klanjanja. Uključio se u pučke misije po okolnim župama kao ispovjednik. Mnogi su bili zadovoljni pa su ga pratili ili dolazili u Ars na ispovijed. Kad ga je netko pitao: „Gospodine župniče, kad bi Vam Bog dao na izbor, hoćete li ovog časa ravno u Nebo ili da ostanete dalje na zemlji da dalje radite na obraćenju grešnika, što biste učinili?” „Mislim da bih ostao na Zemlji”, bio je župnikov odgovor. Na drugo pitanje: „A koliko biste dugo ostali?” „Kad bi bilo moguće i do konca svijeta!” rekao je župnik. Godine 1859., nakon 42 godine župničke službe, u 73. godini života, omiljeni i neumorni ispovjednik, čudotvorac i prorok, kojega je često iskušavao i uznemiravao Zli, osobito kad bi noću pokušao zaspati na dva-tri sata, preselio se u vječni pokoj.
DESET SAVJETA SV. IVANA
Ne postoji nitko tko ne može moliti, i to moliti u svako doba i na svakom mjestu, noću ili danju, kada mu je teško na poslu ili kada se odmara, na polju, kod kuće ili kada je na putu. Oni koji ne mole spuštaju se prema zemlji poput krtica pokušavajući napraviti rupu kako bi se sakrili. Kad molimo s pažnjom i poniznošću uma i srca, mi napuštamo zemlju i dižemo se u nebo. Dohvaćamo ispružene Božje ruke. Razgovaramo s anđelima i svecima. Bog je svugdje i spreman je čuti naše molitve. Oni koji ne mole razmišljaju samo o vremenitim stvarima poput škrca koji, kada mu se ispruži srebrno raspelo na poljubac, primjećuje: „Taj križ teži najmanje deset unci”. Možete moliti stavljajući se jednostavno u Božju prisutnost. Kada netko nema ništa više za reći, nego samo zna da je On tu – to je samo po sebi najbolja molitva. Nevolje se tope pod žarkim molitvama poput snijega pod suncem. U molitvi nam vrijeme prolazi tako brzo, i tako ugodno, pa ni ne primijetimo koliko dugo traje. Sveta Colette je vidjela i razgovarala s našim Gospodinom, isto kao što mi činimo međusobno. Koliko često dolazimo u crkvu ne znajući po što smo došli, niti što želimo pitati! Često pomislim kako ćemo, kada se dođemo klanjati pred našim Gospodinom u Presvetom Oltarskom Sakramentu, dobiti od Gospodina sve što poželimo, ako ga to pitamo s vrlo živom vjerom i vrlo čista srca.
„ČIN LJUBAVI” – MOLITVA SV. IVANA
Volim te, o moj Bože, i moja jedina želja je da te volim do svoga zadnjeg daha. Volim te, o Bože beskrajno ljubljeni… i više volim umrijeti ljubeći te nego živjeti i jedan trenutak ne ljubeći te. Ljubim te, o moj Bože, i jedino želim nebo da bih imao sreću ljubiti te savršeno. Ljubim te, o moj Bože, i jedino se bojim pakla, jer se tamo nikada neće imati slatka utjeha voljeti te. O moj Bože, ako moj jezik ne može reći u svakom trenu da te volim, želim da ti barem moje srce to ponavlja onoliko puta koliko dišem. Ah! Daj mi milost da patim ljubeći te, da te volim trpeći, te da jednog dana izdahnem ljubeći te i osjećajući da te ljubim. I što se više približavam svome kraju, više te zaklinjem da umnožiš i usavršiš moju ljubav. Tako neka bude. Amen.
Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko
