Petrinja-mali grad velikog srca, srca koje je napuklo ali i dalje kuca, s ljubavlju prema svima. Glina-grad hrvatske himne, himne čije riječi i dalje odjekuju urušenim ulicama. Da, iz ta dva hrvatska grada koja su tijekom povijesti odbijala biti do kraja poražena, koja su premda siromašna, naučila ljubiti i uvijek se iz pepela izdići, iz ta dva grada koja su usko povezna uz moje djetinjstvo i mladost, sadašnji posao i život, šaljem svima vama, dragi ljudi iz dragog nam Mostara, srdačne i iskrene riječi zahvale, prijateljstva i pozdrava.
Nalazimo se pri kraju korizme, vremena u kojem na dublji način promišljamo o ljubavi Križa i živimo tjelesna i duhovna djela milosrđa. Milosrđe je „vrhovni i najviši čin u kojem nam Bog pristupa”. Upravo je milosrđe ono koje je ovdje na Banovini usko povezalo božićno i korizmeno vrijeme i to po svima vama, dragi ljudi kada ste svojom angažiranošću i pomoći oživjeli riječi „gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, žalosna i nevoljna utješiti.” Po svima vama, vašoj pomoći, mislima, riječima, radom, Bog je pristupio čovjeku na Banovini, Bog je hodao ulicama i Petrinje i Gline. Mi smo prihvatili svoj križ, a vi ste nam ga pomogli nositi!
“Utjeha je sveta i poželjna stvarnost. Ona je poput dobrog glasnika koji naviješta da ćemo preživjeti. Utjeha i pomoć, to je Bog sam, to je snaga Svevišnjeg, to je dah neba. Čovjek ne bi izdržao kad ne bi imao nade. A nada se rađa u utjesi. Istovremeno možemo reći da nada daje utjehu. Netko tko nas tješi zapravo nam daje nadu. On nas izvlači iz depresije, uz duboke boli i žalosti, on nam daje nadu da će sve biti dobro”. To je ono što ste svi učinili i činite preko zajednice Framost i svih vaših dobročinitelja i poznanika.
I premda su kazaljke na našem zvoniku sv. Lovre u središtu Petrinje toga kobnog 29. 12. stale, vrijeme ide dalje. Tlo još podrhtava, ali hvala Bogu, puno slabije i rjeđe nego prije. Na sve potrese ne reagiramo kao prije trčeći iz domova ili spavajući vani bojeći se jačeg, jer ih pokušavamo prihvatiti kao dio svakodnevnice. To nije lako, osobito po noći ili kada smo u školi ali ne predajemo se. U nekoliko sekundi ostali smo gotovo bez svega ali uspomene i snove ne zaboravljamo lako. Obnova ide jako sporo, tek su dvije ili tri zgrade u gradu srušene do kraja, ostalo „zjapi” prazno i napola urušeno. Svi gradski uredi kao i liječnici, raspoređeni su na različitim stranama grada i županije. Mnogi su iselili i Petrinju i Glinu, ali ima i onih koji su se vratili ili nisu ni u jednom trenutku napustili voljeni grad. Škola je ponovno u živo. Naravno, nismo više u svojim zgradama jer su one teško ili potpuno uništene, nego putujemo okolo po županiji. Domovi i osobne školske stvari mnogih mojih učenika su uništene, stoga je za organizaciju ponovne nastave uloženo jako puno truda, vremena, kombinacija i pomoći. Međutim, vjerujemo da milosrdan Gospodin sve mudro vodi i brine, ne gubimo nadu, vjerujemo u bolje sutra.
Dragi prijatelji, iako vas ja, kao ni moji učenici koji su vašu pomoć primili, svakoga osobno ne poznajemo, u duhu se povezujemo s vama. Nema tih riječi zahvale za vašu dobrotu i pomoć. Gospodin nas je stvorio da jedni drugima možemo podariti nadu, a to je upravo ono sto ste vi i vaša zajednica sa voditeljima i župnikom učinili za nas.
Neka vas Gospodin sve blagoslovi, od srca HVALA.
Antonija Ivančan, Petrinjka i vjeroučiteljica u SŠ Glina 🙂
