Dr. fra Ivan Dugandžić od kolovoza 2013. župni je vikar u Međugorju. Službovao je u Međugorju i od 1970. do 1972. te od 1985. do 1988.
Bio je tajnik Hercegovačke franjevačke provincije, odgojitelj novaka, odgojitelj bogoslova, gvardijan samostana Hercegovačke franjevačke provincije u Zagrebu, profesor na KBF-u te pročelnik katedre Svetoga pisma Novoga zavjeta na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu.
Piše stručne knjige, članke i recenzije, prevodi, nastupa na stručnim skupovima i tribinama te u javnim glasilima, uređuje stručna djela, član je stručnih povjerenstava. Rukopis njegove knjige Biblijska teologija Novoga zavjeta iz 2004. primljen je kao sveučilišni udžbenik Sveučilišta u Zagrebu.
Povod za razgovor u programu Radiopostaje Mir Međugorje bila je njegova nova knjiga Međugorje u očima mjesnih biskupa Žanića.
”Napokon se član dviju biskupskih Komisija dr. fra Ivan Dugandžić, onodobno učitelj novaka na Humcu, a neko vrijeme i provincijski definitor, pa potom od 1985. i duhovni pomoćnik u Međugorju, osmjelio izići u javnost s nama nepoznatim dokumentima. Kako je autor već u osmom desetljeću, zakoračio je u 78. godinu života, te kako je više od polovice članova prvih dviju Komisija u kojima je sudjelovao već s onu stranu, u vječnosti, zacijelo je htio otkriti (re-velare) i objaviti dio svoje pismohrane koji se tiče upravo međugorskoga fenomena te ponuditi čitateljima na prosudbu”, napisao je o knjizi dr. fra Tomislav Pervan.
Na početku razgovora koji smo vodili o temama koje je obradio u svojoj knjizi, fra Ivan se prisjetio toga dana kada je prvi put čuo da se Gospa ukazala na Podbrdu u Bijakovićima te kako je u početku reagirao na tu vijesti?
“Tada sam bio na službi u našem samostanu na Humcu. I naravno vijest je, jer to nije daleko, vijest je došla do nas sljedeći dan. A kako sam na nju reagirao? Kao što reagira i većina ljudi na vijest o tako neobičnim pojavama, suzdržano i skeptično. Nisam nikada sumnjao da se Gospa ukazuje, primjerice u Lurdu, Fatimi i mnogim drugim mjestima, ali tu u Bijakovićima… To je bio problem. Sličnu reakciju, nalazimo naime puno prije, u Novom zavjetu, dosta se sjetiti reakcije židovskih pismoznanaca na tvrdnje nekih njihovih suvremenika i sugrađane da je Isus iz Nazareta obećani i očekivani Mesija. Reakcija je bila: “Iz Nazareta da može doći nešto dobro?!”, dakle oni su očekivali Mesiju, ali da će oni doći iz Nazareta, to je bilo njima izvan pameti.”
Što je za Vas bilo presudno da povjerujete djeci, da im se ukazuje Kraljica Mira, i kada se dogodio taj trenutak?
Presudan trenutak… Teško je to reći… Sjećam se da sam šesti dan od početka ukazanja, zajedno s fra Tomislavom Pervanom, prvi put posjetio Međugorje. Tada sam se susreo i s djecom vidiocima, koji su mi se na prvi pogled učinili posve normalnim adolescentima. U ulozi koja ih je zapala, a ta uloga je nezavidna, nisu se izgubili i prepali. To je bio moj prvi dojam! Bili su nepokolebljivi u svojoj tvrdnji, da svaki dan, u određeno vrijeme, na Podbrdu, vide Gospu koja im daje poruke. Premda su već do tada bili izvrgnuti pritiscima i prijetnjama milicije, ostali su postojani i hrabri. Nastavio sam ih potom dalje promatrati i bio sve sigurniji, da u njihovom ponašanju nema ništa patološko, dakle ništa bolesno, a poruke koje su prenosili u Gospino ime, bile su kratke i šture, što je govorilo u prilog njihovoj autentičnosti. Takve su naime sve biblijske poruke. Kada čovjek sam nešto izmišlja, on obično to nacifra i iskiti. Tako je u meni polako rasla sigurnost da oni doista imaju autentična mistična iskustva susreta s nebeskom pojavom, koju su oni sami opisali kao prelijepu ženu, u sivoj haljini, s djetetom na rukama.
Poruke ohrabrenja, nade, obraćenja…
Nakon ovih uvodnih pitanja, idemo se u nastavku vratiti unatrag. Iako je službena objava davno završila, Bog nije napustio svoju kreaciju i nije se odrekao ljudske povijesti i prestao u njoj djelovati. Od Kristova rođenja na ovamo, dogodila su se razna čudesa i Božje intervencije u određenim trenutcima. U tom kontekstu gledajući s povijesne strane, u kakvoj su se situaciji svijet, društvo i Crkva nalazili u vremenu ukazanja u Lourdesu, Fatimi i Međugorju?
Jasno je da Bog, jednom stvoreni svijet, nije napustio, niti ga može napustiti. On taj svijet trajno uzdržava, pritječući mu na poseban način u pomoć u ozbiljnim i tjeskobnim vremenima. To se najčešće događalo po ukazanjima One, koju je Isus s križa ostavio za Majku svojoj Crkvi. Dakle po njegovoj majci Mariji, koju naš narod od milja zove Gospa. Po njoj Bog šalje poruke ohrabrenja, nade, poziv na obraćenje i promjenu života. Zato je taj, kako ste rekli, povijesno-vremenski kontekst svakoga ukazanja, vrlo važan za njegovo pravilo razumijevanje i djelovanje, pa pođimo redom. Gospa se u Lourdesu ukazala nešto više od pola stoljeća nakon završetka krvave francuske revolucije, koja je bila posebno usmjerena protiv Katoličke Crkve koja je zbog toga bila izložena teškom progonu i stradanju. Ne samo Francusku, već druge europske zemlje, s tom revolucijom zahvatio je snažan val ateizacije. Gospa u takvoj situaciji snažno poziva na obraćenje, pa Lourdes postaje svijetla točka nade, ne samo za Francusku, nego za cijeli svijet. Prepoznatljiv je i povijesni kontekst ukazanja u Fatimi, koje dolazi u jeku Prvog svjetskog rata, kada je već jasno da će bezbožni komunizam izvojevati pobjedu, koja će desetke milijuna ljudi, posebno Rusa, koštati života u najgorim progonima koje pamti čovječanstvo. Gospa u Fatimi upozorava na zablude koje će komunizam proširiti svijetom, i ponovno snažno poziva na obraćenje, preporučujući posebno molitvu krunice, ali dajući i veliko obećanje pobjede svoga bezgrešnog srca. Napokon, dolazimo do našega Međugorja, koje započinje u trenutku duboke krize komunizma, krize koja prijeti sukobima i ratovima, posebno u višenacionalnim državama u kojima je vladao taj komunizam, a sad svaki narod želi svoju samostalnost i slobodu. Naša bivša država Jugoslavija, bila je tipičan primjer takve države i tu zapravo imamo i odgovor zašto je Gospa izabrala baš tu zemlju, da iz nje uputi poruku i poziv na mir za cijeli svijet. I da je ta poruka tada ozbiljno shvaćena u našoj Crkvi, i da se počelo ozbiljno moliti za mir, jer Gospa sama kaže da molitva može zaustaviti i ratove, možemo danas  s pravom pitati, bili se uopće dogodio krvavi rat na ovim prostorima, koji se dogodio?! To pitanje ne mogu ignorirati i izbjeći oni, koji su tada bili odgovorni i u Crkvi i u politici.
Od samih početaka, željelo se prikazati kao da je Međugorje, podijelilo franjevce i biskupa te dijecezanske svećenike, znamo da je podjela bilo i prije. U tom kontekstu, spomenimo “Hercegovački slučaj”, kojeg su neki povezivali s međugorskim događanjima. Što je “Hercegovački slučaj”, kada je nastao?
Pod izrazom “Hercegovački slučaj” podrazumijeva se spor oko podijele župa u Hercegovini između dijecezanskog klera i franjevaca. Taj spor je počeo puno prije Gospinih ukazanja. Neslaganje oko podijele župa započelo je zapravo već s uspostavom redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini davne 1881. godine. Spor je stalno tinjao, jače ili slabije, da bi se rasplamsao 1968. godine, kada je Vatikan dekretom “Romanis Pontificibus“, odredio koje župe franjevci moraju predati dijecezanskim svećenicima. To je još više produbilo podjele, koje su već puno prije postojale i to na dvije razine. Općenito, podjela između jednog i drugog klera, ali i podjela unutar jednog i drugog klera, jer treba pošteno reći, i među dijecezanskim svećenicima i među franjevcima, bilo je onih koji su bili za pregovore i dogovor, ali i onih radikalnih koji nisu prihvaćali nikakve pregovore i nikakav kompromis. U takvoj su atmosferi započela Gospina ukazanja, pa se ne može reći da su ona podijelila kler, što je nažalost biskup Žanić često činio, želeći tako u javnosti naštetiti Međugorju.
Događaji u Međugorju
Prije događaja u Međugorju, dolazi do podjele župa u Mostaru, iz čega proizlazi slučaj dvojice kapelana, fra Ivice Vege i fra Ivana Prusine. Što je bilo s njima dvojicom, zbog čega su kažnjeni, i kako je to na kraju sve završilo?
Slučaj dvojice kapelana, fra Ivana Prusine i fra Ivice Vege, usko je povezan s podjelom, do tada jedinstvene, mostarske župe kojom su upravljali franjevci. Biskup Žanić najavljujući u kolovozu 1980. na misi u franjevačkoj crkvi, granice budućih novih župa koje će nastati podjelom te, do tada jedinstvene župe, nije se nažalost držao prethodno postignutog dogovora predstavnika Biskupije i Franjevačke provincije, to su bile dvije komisije koje su o tom pregovarale, i postigle taj dogovor, koji je potpisan u nazočnosti Apostolskog vizitatora msgr. Stefana Laszla u Zagrebu 5. rujna 1973. godine. Dakle to je bilo uz znanje i blagoslov Vatikana. To je onda izazvalo negativne reakcije, ne samo kod franjevaca, već i kod vjernika. Dvojica spomenutih mladih kapelana našla su se posebno u nezavidnom položaju, jer kao mladi svećenici oni su bili najprisutniji na terenu u bivšoj franjevačkoj župi. Nisu mogli odbiti molbu svojih dojučerašnjih vjernika, koji su sada pripadali novoosnovanim župama, kada bi ih ovi zamolili za neku pastoralnu uslugu, primjerice, ako je trebalo otpremiti nekog bolesnika iz njihove obitelji, ili pokopati mrtvaca. Biskup Žanić ih je zbog toga, prvo ozbiljno upozoravao, a onda udario najtežim crkvenim kaznama, pa su se oni obratili vidiocima i zamolili ih da pitaju Gospu, moraju li doista naputiti Hercegovinu, kako je biskup od njih tražio. Vidioci su prenijeli Gospin odgovor da se biskup prenaglio, čime je očito Gospa, kao dobra Majka, željela zaštiti i njega i njih, a da se dosita prenaglio, potvrdilo je najviše crkveno sudište u Rimu “Signatura apostolica“, kojoj su se njih dvojica utekli, jer je to sudište oslobodilo od svih kazna.
Na blagdan svetoga Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1981. šestoro djece kazalo je da je ugledalo Gospu. Kako su na tu vijest reagirali vjernici, mjesna Crkva, Crkva na razini bivše države, a kako tadašnja komunistička vlast?
Naravno svatko je reagirao na svoj način. Vjernici su nakon kratke zbunjenosti, jer vijest je doista bila zbunjujuća, reagirali spremnim odazivom na obraćenje, prihvaćajući poziv na molitvu, post, sudjelovanje u euharistijskom slavlju, ispovijed… Već nekoliko dana od početka ukazanja, velika župna crkva bila je premalena da na večernjoj misi primi sve one koji su željeli na misi sudjelovati, a svaki dan se sve više širio krug odakle su hodočasnici pristizali. Crkva na razini bivše države reagirala je, nažalost, posve nezainteresirano, uz najčešće komentare koji su se mogli čuti: “Ah, kakva Gospa… Kakva ukazanja… Kakav poziv na mir, to treba reći političarima, oni su odgovorni za mir i slične parole…”. Komunistička vlast je u tome, od samog početaka, vidjela ozbiljnu prijetnju svojoj bezbožnoj ideologiji, pa je od početka reagirala odlučno da sve ušutka i zabrani, ali mi dobro znamo kako je to sve završilo.
Osnivanje dviju komisija
Fra Ivane, Vi ste bili član prve i druge Komisije, koje je organizirao biskup Pavao Žanić. Kada je osnovana prva komisija, tko ju je činio, na koji način je djelovala, te kada je zaključen njen rad?
Prvu četveročlanu komisiju, u kojoj sam bio i ja, jedan od članova, biskup Žanić ustanovio je u siječnju 1982. godine, dakle više od pola godine od početka ukazanja. Već samo po sebi je to pomalo čudno, ako se radi o tako ozbiljnoj pojavi da tek, dakle više od pola godine, od početka se osniva komisija. I još treba napomenuti da je to učinio na poticaj mnogih uglednih ljudi u Crkvi, a ne što bi on sam osjetio potrebu za tim. Rad komisije bio je vrlo površan, pa čak bi se moglo reći i neozbiljan. Sjednice su se održavale u prostorijama biskupskog Ordinarijata u Mostaru, a raspravljali smo na temelju materijala koje bi biskup unaprijed pripremio i nama podijelio. Nije nažalost bilo nikakva stvarnog istraživačkog rada na terenu, u Međugorju, u Bijakovićima, u susretu s vidiocima, s franjevcima koji su djelovali tada u župi, sa župljanima koji su od početka bili, izbliza, svjedoci tih događaja ili hodočasnicima, koji su već u to vrijeme imali i te kako ozbiljnih svjedočanstava.
Je li se rad druge komisije razlikovao od rada prve komisije?
Prva komisija je proširena za 9 novih članova, i to je biskup napravio svojim dekretom od 17. ožujka 1984., dakle otprilike dvije godine, nakon što je ustanovio ovu prvu. Rad i te druge komisije, u biti se nije razlikovao od prve. Bio je isti način sazivanja komisije, sastajali bismo se u Ordinarijatu. Nikada primjerice, ni jedna sjednica nije održana u Međugorju, a to bi po nekoj logici bilo normalno, da se doživi izbliza čitava ta atmosfera. Što se tiče samih članova, te proširene komisije, on (biskup Žanić) kaže da je htio da budu zastupljena sva filozofsko-teološka učilišta tadašnje države, i prepustio je tim učilištima da oni predlože po jednoga člana, što je on onda prihvatio. Naravno da to ne jamči kvalitetu rada te komisije, jer trebalo je tražiti ljude koji su na neki način stručni, da mogu tu stvar proučavati i o njoj onda donijeti nekakav kompetentan sud.
Koji su bili zaključci komisije?
Komisija je bila stalno pod pritiskom biskupova zahtjeva da se radi brže i da se što prije rad završi. On je zahtijevao da glasovanje bude javno, dizanjem ruke. Nas nekolicina smo se tome usprotivili, jer radi se o vrlo ozbiljnim stvarima, gdje svatko mora obrazložiti svoj glas, zašto je glasovao pozitivno ili negativno. I onda je on (biskup Žanić) na kraju prihvatio da bude tako, i obvezao se da on sam neće rezultate glasovanja nikomu objavljivati, da će to ostati tajna. Međutim, nažalost, dogodilo se suprotno. Nakon što je većina glasovala negativno, on je to doživio kao svoj uspjeh i time se onda hvalio i to je u javnosti isticao, drugim riječima nije se držao svoga prethodnoga obećanja.
Dok su članovi komisija obavljali povjerenu im zadaću, što čini biskup Žanić? Je li čekao da se članovi izjasne, ili je dok su komisije radile, iznosio svoj sud?
Da, on je znao nekada kada bi ga ljudi, koji nisu mogli shvatiti njegov negativan stav, kada bi ga malo “stinuli” svojim argumentima, pozivajući se na komisiju, da treba pustiti da ona završi svoj rad, pa onda donositi sud, on bi znao jednostavno odbrusiti: “Ja sam komisija!”, dakle time je sam dao do znanja koliko je on držao do komisije, koja je njemu služila kao paravan u javnosti, za potvrdu njegova već unaprijed donesena negativnog stava. I dok ta komisija, službeno, još nije bila završila svoj rad, on je nekoliko puta bio u Rimu, osobno, ili je slao dopise, u kojima je tražio da Rim poduzme vrlo ozbiljne korake da se zaustave hodočašća, da se zabrane manje-više sve aktivnosti, koje stvaraju u svijetu dojam autentičnosti Međugorja. Iz Vatikana su njega trajno, potiho upozoravali da bude strpljiv, da se ne izjašnjava. Čak, to je vrlo zanimljivo, drugi čovjek Crkve, tadašnji državni tajnik Vatikana, kardinal (Agostino) Casaroli, je jednim dopisom zamolio predsjednika tadašnje BK, kardinala Kuharića, da upozori Žanića i da ga zamoli da bude tiši i da ne izlazi tako glasno u javnost, sa svojim negativnim stavom. Međutim, sve to nije koristilo.
Međugorje ide dalje
Prije imenovanja biskupa Perića, 10. travnja 1991. god. Biskupska konferencija Jugoslavije izdala je Zadarska izjavu. Kako ona glasi u cijelosti, a kako ju je tumačio i citirao biskup Perić?
Zadarska izjava o Međugorju glasi doslovce ovako: “Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama. Međutim, brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji u Međugorje dolaze potaknuti i vjerskim i nekim drugim motivima zahtijevaju pozornost i pastoralnu skrb u prvom redu dijecezanskog biskupa, a s njim i drugih biskupa, kako bi se u Međugorju, i povezano s njime, promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve. U tu svrhu biskupi će izdati i posebne prikladne liturgijsko-pastoralne smjernice. Isto tako preko svojih će Komisija i dalje pratiti i istraživati cjelokupno događanje u Međugorju”. Evo to je cjelovit tekst Zadarske deklaracije, u kojemu se želi reći, da je na temelju dosadašnjih (sic!), dakle do tada objavljenih istraživanja, još uvijek nemoguće izreći konačni, definitivni sud, pa treba pratiti i njegovati pastoralni rad u Međugorju, a ostalo dalje proučavati. Osvrćući se na tu deklaraciju, biskup Parić, uvijek zaobilazi taj izraz na temelju dosadašnjih istraživanja (sic!), redovito ga zaobilazi, navodeći uvijek samo onaj drugi dio rečenice, ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama, pri tom, posve ignorira središnji dio koji govori o tome kako okupljanja vjernika zaslužuju pažnju i skrb, prvenstveno dijecezanskog biskupa, tj. njega kao mjesnog biskupa, a znamo da je sve što je on činio prema Međugorju, išlo za tim da se sva okupljanja i hodočašća zabrane i Međugorje ugasi.
Fra Ivane s nama je nadbiskup Hoser, papa Franjo je odobrio služena hodočašća u Međugorje, koje uvršteno na popis svetišta kada se 15. svibnja i u Međugorju molila krunica za kraj pandemije. Za 31. Mladifest, poslao nam je i poruku u kojoj poziva mlade da dođu u našu župu i upoznaju živoga Krista. Prema tome, za kraj, u kojem smjeru Međugorje danas ide?
Vrlo kratko, u Božjem i Gospinom smjeru! Međugorje je od početka nailazilo na otpor s različitih strana i ljudski promatrano, teško je bilo predvidjeti kako će ići dalje. Bilo je doista trenutaka kada se činilo da su se sve sile ovoga svijeta urotile protiv Međugorja, ali onda odjednom otpor splasne i Međugorje ide dalje. Nema tu nikakva trijumfalizma, već kako kaže sv. Pavao: “Jakost se očituje u slabosti”. (2 Kor 12,9) Zato Međugorje ostaje znak tihe Božje nazočnosti pa stoga i nade u svijetu, koji se pjeni u manifestiranju sile, a zapravo je nemoćan da išta promijeni nabolje. Dobronamjerni tražitelji to u Međugorju prepoznaju i prihvaćaju kao svoj vlastiti put.
 /HERCEGOVAČKI PORTAL/