Generalna skupština UN-a je 2007. godine ustanovila obilježavanje Međunarodnog dana nenasilja kao priliku za ”širenje poruke o nenasilju, uključujući obrazovanje i podizanje javne svijesti”. Obilježava se 2. listopada – na dan rođenja Mahatme Ghandija, indijskog vođe koji se za neovisnost nacije izborio nenasilnom revolucijom.
Nenasilje je odbijanje nasilja i metoda djelovanja bez nasilja. To je način osobnog ili političkog djelovanja koje isključuje bilo kakav oblik nasilja prema sebi ili drugim živim bićima za postizanje osobnih ili društvenih ciljeva. Međunarodni dan nenasilja prilika je za podizanje svijesti o potrebi širenja mira i tolerancije, naročito u ovim kriznim vremenima kada se u svijetu još uvijek vode ratovi, a izloženi smo i prijetnjama nuklearne opasnosti.
Iako se nenasilje vrlo često poistovjećuje s pasivnošću, nenasilje je aktivan pojam i predstavlja aktivnu borbu protiv nasilja.
Može se provoditi na tri načina:
– protestom i uvjeravanjem, kao što su prosvjedi i štrajkovi,
– odbijanjem suradnje i sudjelovanja u nekim aktivnostima,
– nenasilnim aktivnostima kao što su okupacije i blokade.
Mahatma Gandhi proširio je princip nenasilja od pojedinca do društvene i političke razine. Povodom Međunarodnog dana nenasilja želimo skrenuti pažnju javnosti i odgovornim institucijama na važnost pravovremenog i primjerenog adresiranja nasilja s ciljem njegovog smanjenja, a ne perpetuiranja nasilnih obrazaca i širenja spirale nasilja.
Uz nasilje općenito, među djecom i mladima istaknuto je vršnjačko nasilje. Vršnjačko nasilje posljednjih godina postaje vrlo česta pojava. Djeca u školi, ali i izvan nje mogu biti sustavno i uzastopno uznemirivana i napadana od strane svojih vršnjaka. O vršnjačkom nasilju govorimo kada jedno ili više djece uzastopno i namjerno uznemiruje, napada ili ozljeđuje drugo dijete koje se ne može braniti.
Često se u javnom prostoru krećemo između dva krajnja pola: umanjivanja i ignoriranja problema s jedne, te moralne panike, senzacionalizma, adresiranja nasilja novim nasiljem s druge strane, a ne vidimo da je između krajnje pasivnosti s jedne i upotrebe sile s druge strane širok spektar mogućnosti djelovanja koje mogu smanjiti nasilje i adresirati njegove uzroke. Prije eskalacije nasilja često postoji veliki broj signala i pokazatelja na koje možemo i trebamo reagirati te takvim ponašanjem stvoriti okruženje u kojem nasilje i represija neće biti poželjan način rješavanja problema. Aktualni povodi svakodnevno se mijenjaju i često senzacionalistički obrađuju. Obrazac je vrlo sličan.
Vršnjačko nasilje i nasilje u školama predmet su medijskog interesa samo kada se radi o incidentnim situacijama i upravo se kreću između tih krajnosti: umanjivanje problema u nastajanju, zanemarivanje uzroka nasilja, nesigurnost i manjkava educiranost nastavnika da se s njime nose s jedne, a prijedlozi za segregacijom problematičnih učenika, zaštitarske firme u školama, organiziranje nastavnika za drastičnije kažnjavanje učenike s druge strane. Pokušaja za adresiranje problema na vrijeme i mehanizama koji bi smanjili nasilje – premalo!
Sustavni građanski i zdravstveni odgoj i obrazovanje, kvalitetni preventivni programi, pružanje prostora grupama mladih za zajedničke aktivnosti i slobodno vrijeme, veći broj akcijskih i longitudinalnih istraživanja, identificiranje i analiza problema na vrijeme, dijalog s građanima, suradnja među odgovornima i sinergijski rad na rješavanju problema dugoročni su put prevencije i suzbijanja nasilja i njegovih manifestacija kroz nacionalizam, ksenofobiju, rasizam, klasne razlike, rodno uvjetovane uloge, obiteljsko nasilje i druge vrste iskazivanja nadmoći i opresije.
Izvori: /skole.hr/, /mladi-eu.hr/
/Misija FRAMOST/
