Dvije su godine značajne po nadnevku 3. listopada:
1946., kada je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac održao svjedočki govor pred komunističkim sudom u Kačićevoj u Zagrebu. Posvjedočio je za Isusa Krista, Sina Božjega, za kojega su autentični vjernici spremni umirati, za Blaženu Djevicu Mariju kao zemaljsku Majku utjelovljenoga Sina Božjega, za čvrstu i neprekidivu vezu hrvatskih katolika sa Stolicom Svetoga Petra u Rimu. Posvjedočio je jednako junački protiv zlodjela komunističke vlasti.
Druga je značajna godina 1998. s nadnevkom 3. listopada, kada je papa Ivan Pavao II. , prilikom svog drugog dolaska u Hrvatsku, u Mariji Bistrici pred 300.000 vjernika posvjedočio za nadbiskupa Stepinca uzdignuvši ga kao Mučenika obredom beatifikacije na čast oltara.
Kao što postoji mudra poslovica s negativnim značenjem: U čemu tko griješi, u tome će biti i kažnjen (usp. Mudr 11,16), tako postoji i pozitivna uzrečica: U čemu tko čini veličajna djela u tome će biti i proslavljen.
Kada promatraš nadbiskupa Stepinca 3. listopada ’46. na optuženičkoj stolici u Zagrebu, čini ti se kao gorušičino zrno Istine pred „šumama i gorama“ bezbožne komunističke Laži. Nije ispunio komunističku mjeru godina osude, jer ga je Bog pozvao u svoj vječni dom nakon 14 godina zatvora i zatočeništva, ali nakon što s pozornice ode broj 666 (Otk 13,18), ukaza se Stepinčeva zvijezda 3. listopada ’98.
Jakov Blažević (1912.-1996.), javni tužitelj u sudskom postupku protiv nadbiskupa Stepinca, na upit Postulatora Stepinčeve kauze, msgr. Batelje: „Kako se osjećate pred činjenicom da će Crkva kardinala Stepinca proglasiti mučenikom?“, odgovori: „Kako ćete to vi učiniti, kada prsta na nj nismo stavili!“ (Bogoslovska smotra, 2-3/1999., str. 213). Blažević misli da se blaženim mučenikom postaje samo ako progonitelji „prst“ stave na žrtvu! Papa Ivan Pavao II., sveti, u propovijedi pod sv. Misom beatifikacije reče da je Stepinčeva „smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama koje je podnio: zadnjih je petnaest godina njegova života bilo obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanjâ posred kojih je odvažno izložio vlastiti život radi svjedočenja za Evanđelje i za jedinstvo Crkve“. Znači da se čovjeka može 15-godina dugotrajnim patnjama u neprekinutu nizu „zlostavljati“, a da se na nj ni „prsta“ ne stavi!
Nadbiskupov govor 3. listopada ’46. sve je to jače odsijevao što je komunistički ekran bio zamračeniji nepravdom i neistinom.
Papa u Mariji Bistrici 3. listopada ’98. reče za blaženoga Stepinca: ”U njegovu liku sažeta je cijela tragedija koja je pogodila Europu tijekom ovog stoljeća, obilježena velikim zlima fašizma, nacizma i komunizma. U njemu blista u punini katolički odgovor: vjera u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima potvrđena praštanjem, jedinstvom s Crkvom vođenom Petrovim nasljednikom!”
Stoga, isključiva komunistička vlast i državna joj tvorevina nestaše, a povijest dade za pravo nadbiskupu Stepincu:
i rehabilitacijom u Hrvatskom saboru 1992.
i beatifikacijom u Mariji Bistrici 1998.
i poništenjem nepravedne presude u svim točkama 2016.
Neka blaženi Alojzije zagovora kod Boga sve one koji se njemu utječu!
Izvor: /vjeraidjela.com/
/Misija FRAMOST/
